Pismo papi Franji

'Ne dolazi, Franjo, nikako, ovamo, na zapad Balkana. Ovo nije za čovjeka' (AP)

Da imam adresu pape Franje, napisao bih mu pismo. Odmah, bez ikakvih kurtoazija, upozorio bih ga da se ne sastaje, čak ni u hodniku, sa političarima iz Bosne. Ako baš mora, onda neka bude stoglavo oprezan. Mnogi su, dragi Franjo, kako se to u našem narodu kaže, s konopca i koca skinuti. Sve čine samo da uzmaknu od krhke ruke bosanske pravde. Nju godinama drže zavrnutu, nemilosrdno, do lopatične kosti.

Jedno misle, drugo govore, treće rade, a djeluju čoporativno. U njedrima guju nose. Kad izađu iz svoje zemlje stotinu maski navlače na lice i presvlače se u trista koža. Vukovi su to, dragi Franjo, kurjaci u ovčijem runu. Kad se sastanu, onda je to čopor. Tada preblijede sve ovce po Bosni i zadrhti svaki živi stvor. Taj strah, kojeg su i zmijama do sada utjerali u kosti, drži ih na vlasti. Toliki je da i mrtvaci glasaju za njih.

Eto, bio je kod tebe nedavno jedan takav i ljubio ti ruku. Umiljavao se taj i smješkao se i milozvučne s jezika puštao leptirove. A pokreti mu blagi i svako malo – evo mu ruke na srcu. Govori slatkorječivo, kao da svaku riječ s duše otkida. Na ranu da ga previješ. Eto takav se pričinio. 

To je onaj što ti je poklonio dres bosanskohercegovačke reprezentacije. I još jedan, onako, ko biva usput: dres ovogodišnjeg prvaka naše nesretne nogometne lige u čijim se zadnjim kolima raspliće tako maštovito da bi puno toga imali naučiti i pisci scenarija za turske serije.

Morao si ga zapamtiti. Ako ne po onoj auri kojom je zračio, zbog koje Dostojevski tjera popove da padaju na koljena pred njegovim likovima, onda po tome što te, kao nijedan političar do sada, pozvao da posjetiš ne njegovu zemlju, ne glavni grad države na čijem je čelu, ne sjedište nadbiskupije, već da dođeš u stolni grad, kako ga on zove.

Ne dolazi u Mostar

Eto, zato ti pišem: Nikako ne dolazi u Mostar! Tamo su njegovi politički očevi, nimalo sportski, od stadiona načinili sabirni centar za logore. Morali su tako, po sili zakona kojeg su donijeli kako bi oteli zemlju od suvlasnika druge vjere i prisvojili je samo za sebe.

Onda su stadion, taj isti na kojem bi ti dobrodošlicu poželjeli, oteli od nogometnog kluba koji nosi ime po planini nad Mostarom i koji je desetljećima bio u srcu svih žitelja ovog grada. I dali su ga tom klubu, nazvanom po vlastelinskoj porodici iz susjedne zemlje i vremena kada je u Bosni živio jedan narod u tri vjere. I podijelili su cijeli grad. Na zapadu su katolici, na istoku muslimani, a pravoslavci… Ne, njih više gotovo da i nema.

Jedini je to grad na svijetu u kojem se katolički zvonik uzvisuje do komičnih visina, samo da bi tri puta bio viši od hercegovačkih minareta. Nad njim dreči, dva desetljeća raspet, inat-križ. Ulice tamo nose nazive po imenima ustaških zlikovaca. Spomenik antifašistima njihov je najveći dušmanin, razbijaju ga, skrnave i raznose na sve strane, eto, ne mogu podnijeti njegovu ljepotu. Zato će posaditi desetine hiljada križeva pripadnicima Pavelićeve vojske. Ako njih pitaš, nijedan ustaša nije poginuo u borbi, svi su ubijeni s rukama u zraku, na križnom putu, pred licem Božije pravde. Tako i djecu uče.

Jedini je to grad na svijetu u kojem se svira koncert onima koji čekaju konačnu presudu za etničko istrebljenje. Razbijač smisla koji te pozvao da dođeš u Mostar, redovni je gost na misama koje neki službenici tvoje crkve organizuju za ratne zločince. A pjevaču na tom koncertu svaki normalan grad je zabranio nastup. Kad on pjeva maše se mračnim zastavama, uzvikuju se huškačke parole i pjevaju takve pjesme da čestiti ljudi začepljuju uši. 

Ni u Banju Luku

I ne dolazi. Ni u Banju Luku nemoj. Tamo, tvoj smjerni biskup, koji je ostao sa svojim stadom kada ni ptice nisu smjele cvrkutati, već godinama vrišti u gluho bosansko uho. Niko mu se ne odaziva. Kada ga ne čuje ovaj koji se diljem svijeta predstavlja kao predstavnik svih katolika u BiH, kako onda da ga čuje diktator bez države koji vlada iz grada u kojem su džamije raspikavane kao ćumezi.

To što rade vođe naroda u ovoj zemlji, nije za čovjeka, kaže tvoj biskup. Zatvorili su nas u geta i mi pijučemo bespomoćno kao pilići pod sijalicom. Sunce su davno otrgnuli s našeg neba. Truju nam pamet i razvlače um na svojim mučiteljskim spravama skovanim od laži, podvala, intriga, beskrajnih obećanja i strašenja jednih drugima. Ako ratnim zločincima ne drže mise, onda im grudi kite kolajnama, dok obijaju i posljednju dječiju kasicu. Zato, ako hoćeš čuti istinu o ovom gradu, o ovoj zemlji, o njenoj vlasti, pozovi imenjaka iz Banje Luke.

Ni u Sarajevo

I ne dolazi. Ni u Sarajevo. I ovdje su sve uši zatvorene za plač tvog smjernog biskupa. Šta ćeš u gradu koji je četverogodišnju muku, glad, smrt i poniženja svojih građana što preživješe najdužu opsadu u povijesti, bacio u prašinu, pod noge, a samo zbog ukaljanog obraza i krvavih ruku nekolicine njegovih nečasnih sinova. Neka već jednom prestanu sa obećanjima i barem spomen-ploču zakuju nad jamom koju ovdje zovu Kazani, u kojoj dvadeset godina vrije plač nevino ubijenih i u kojoj kuhaju čorbu razdora, mržnje, podjele i negiranja zajedničkog života kojem svjedoči cjelokupna istorija ovog grada. I u Velikom parku neka postave jednu.

Uostalom, šta ćeš u gradu koji je tako surovo podijeljen, koji ima istočni, a nema zapadnog dijela, čiji stanovnici su to prihvatili kao najnormalniju stvar na svijetu i gdje se porodice pretvaraju u horde koje otimaju i pljačkaju bez milosti, bezobzirno, redom? Šta ćeš u zemlji, kojom desetljećima vladaju najokorjeliji razbijači smisla? Zato nemoj u Bosnu nikako doći.

Ni kod susjeda nemoj. Oni su redovni gosti svih evropskih mitinga posvećenih borbi protiv fašizma, a kod kuće zatrli su sve što je antifašističko. Tamo je sasvim normalno da se na mjestu gdje su i djecu umlaćivali maljom postavi ploča sa ustaškim pozdravom i da se o toj tvornici smrti govori kao o običnom radnom logoru.  Za to vrijeme s Pantovčaka se neumorno napikavaju poslušnici, kao bijesni psi, neka trgaju bosansko tkivo sve dok ovu zemlju ne učine nemogućom.

Ni kod komšija ne dolazi. I otamo napikavaju svoje sahanolisce da raščereče Bosnu, mitsku zemlju franjevačkog reda. Najvjernije fašističke sluge, koji su na mostovima klale cijele gradove, ubijale cijela sela i zatirale cijele porodice, oni pretvaraju u mirotvorce, u nevinašcad sa maslinovim grančicama, u heroje. To su jataci najvećim balkanskim monstrumima, čije su duše potopljene krvlju desetina, stotina, hiljada nevinih i plus sedamdeset tuzlanskih mladića, djevojaka i djece samljevene njihovom granatom.

Zato ne dolazi, Franjo, nikako, ovamo, na zapad Balkana. Ovo nije za čovjeka, kako reče tvoj smjerni biskup iz Banje Luke.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera