Pismo Pujdi

Psi su izgubili dostojanstvo, promijenili se, osilili, postali drugačiji (Al Jazeera)

Piše: Amna Alispahić

Dragi Pujdo!

Prije svega, želim ti reći da sam te uvijek voljela, da sam kao dijete hiljadu puta zaplakala gledajući scenu iz filma u kojoj te babo s djecom i Senada vode, kako bi te ostavili u praznom vagonu. Bilo mi nekako teško pomisliti da ćeš ti, navikao na kuću i avliju, sad postati putnik u vozu koji će te odnijeti u nepoznato, među nepoznate ljude, u najboljem slučaju, u neku novu avliju. Sve sam razmišljala, Pujdo, ako stigneš do grada, kako ćeš, mili, znati kad je zeleno. U snovima, najgorim od svih snova, čula sam tresak automobila na cesti i budila se plačući, prestravljena, bojeći se da je taj auto, eto, tebe udario.

Nikad nisam saznala šta ti se desilo, ali u nadi da negdje lagodno provodiš svoje staračke dane, odlučih da ti napišem ovo pismo. Ako si pak odživio svoj vijek, nadam se da će ovo pismo pročitati tvoji potomci, jer želim da znaju koliko sam te voljela, želim da znaju kako sam jadikovala nad tvojom sudbinom, u isto vrijeme cijeneći tvoje pseće dostojanstvo i tvoju odluku da se ničim ne pobuniš protiv onoga što te snašlo. Ti si, dragi Pujdo, nekako uvijek znao svoje mjesto, znao si da je mir bolesne majke u tim danima, bio važniji od tebe i tvog statusa vjernog čuvara.

Dragi Pujdo, vremena su se promijenila. Došli su neki novi psi, stasali su neki novi ljudi. Psi su izgubili dostojanstvo, promijenili se, osilili, postali drugačiji. Umjesto da smo svi ostali vjerni tradiciji, umjesto da smo odnjegovali uvjerenje da je pas čovjekov najbolji prijatelj, pojavili su se neki novi ljudi, koji skoro da su nas ubijedili da, ustvari, čovjek treba biti pseći najbolji prijatelj.

Nemoj misliti, Pujdo, da ja današnjim psima osporavam njihova ljudska prava, kako će to i neki ovdašnji ljudi vjerovatno zaključiti, ukoliko im u ruke dođe ovo moje pismo tebi, ali moram ti reći da je ovo, što se danas dešava, previše i za pse, a kamoli za mene.

Pseća ljudska prava 

Vidim da ti nisam rekla, a možda bih trebala reći: ja sam ti, Pujdo, slijepa, ili, da približim to tvom poimanju stvari, ja ti vidim taman koliko i šišmiš, znači pod milim Bogom ništa, a kakve to veze ima sa ovim što ti pišem, sa ljudima i psima, evo, sad ću da ti objasnim.

U današnje vrijeme, Pujdo, ljudi koji dijele moju ili slične sudbine, baš teško žive: nemaju uslove da se školuju, zapošljavaju, neki su prepušteni sami sebi, često vrlo siromašni. Društvo nas smatra svojim teretom, često nemamo ni osnovne uvjete za koliko-toliko normalan život i funkcionisanje.

Pitaš se, možda, kakve to veze sad ima s tobom i inače, sa psima. Ima, Pujdo, nažalost. Eto naprimjer, dok ljudi ljudima poput mene uskraćuju prava, nivo psećih ljudskih prava konstantno se povećava. Dok mi, kako nas često zovu „marginalizirani“, nemamo ni osnovne uslove za život, psima se grade kuće. Dok neke od nas mori glad, psi svakodnevno bivaju opskrbljeni hranom i vodom. Dok od nas ljudi okreću glavu, jer smo drugačiji, psi bivaju oslovljeni riječima punim ljubavi i naklonosti.

U takvim okolnostima, Pujdo, psi postaju samouvjereni, bezbrižno se šetaju ulicama, a ako se desi da im nešto nije po volji, osile se, napadaju, nerijetko se desi, Pujdo, da neko uslijed toga bude izgrižen i rastrgan.

Ponavljam, Pujdo, ja ne osporavam pseća ljudska prava, treba i vama pomoć, i o vama neko treba da brine. Vazda je to tako bilo na radost obiju strana. Ali Pujdo, makar me pokušaj shvatiti: tvoj se rod osilio pod okriljem svekolikih prava i sloboda i niti smo mi više sigurni od vas, ni vi od nas. Ne trpimo se, Pujdo. Ja i ljudi poput mene, zavidimo psima, dok u isto vrijeme, ljudi koji se bore za pseća prava, ne žele razumjeti da time nas, svoj rod, ugrožavaju.

Bijeli štap ili toljaga 

Eto naprimjer, ja nosim onaj bijeli štap. Šta ću, ne vidim, ne mogu se bez njega kretati. Neki dan, krenula ja u pekaru, naparkiralo se nekih auta, haos. Hodam ja, pipajući ispred sebe štapom u želji da ih zaobiđem. Najednom, čujem dvojicu tvojih kako lajući, trče prema meni. Stanem, ukopala se. Kontam, gotovo, rastrgat će me. Polako sklopim štap i u tom trenutku i oni prestadoše lajati. Razumijem ja, Pujdo, da tvoji ne znaju koja je svrha bijelog štapa; znam ja da oni misle da je to kakva toljaga kojom ih želim zatući. Znam i da je pseće ljudsko pravo da se kreće i da laje, ali baš kao što je to slučaj i sa ljudima, ako nisu dovoljno educirani o svojim pravima, počnu svojim pravom smatrati sve što im se sviđa i počnu se ponašati neprimjereno. Tako eto, neznajući razlikovati bijeli štap od toljage, tvoji po ulici napadaju slijepe smatrajući to svojim pravom, umjesto da se malo educiraju i da shvate da je korištenje bijelog štapa način da slijep čovjek pređe razdaljinu od tačke A do tačke B. Čujem da su ovi moji nedavno odlučili da ove tvoje počnu uklanjati sa ulica. Nemoj me pogrešno shvatiti, ali nekako kontam da je to u redu. Ne osporavajući pseća ljudska prava tvojih, ipak ti želim reći da mi je i moja sigurnost nekako važna.

Odužih ja Pujdo, ali ne mogu da ti ne ispričam još dvije stvari, pa onda odoh svojim putem.

Isto tako neki dan, namjerila ja da pređem ulicu. Stojim ja i čekam da neko uspori i pusti me da pređem. Baš pored mene, neka fajterka za prava tvojih, tepa nekom tvom, ma topi se ona k'o sladoled. Ja sve stojim i čekam, kontam, ako niko ne stane, možda će mi barem ona pomoći. Ona tepa li tepa onom tvom, mene ni da pogleda, k'o da ne postojim. Kontam pa i zašto bi! Ja sam samo tamo neki bijedni invalid, da me šta udari, društvo bi čak i odahnulo. Ipak je važnije biti dobar prema tvojima, nego prema ovakvima poput mene. To ti je prva od ove dvije stvari koje ti htjedoh ispričati.

Druga i posljednja, (neću više, obećavam), negdje prošle godine u ova doba, jedan stariji slijepi gospodin, krećući se prema svom odredištu, slučajno načepi nogom jednog od tvojih. Ovaj se naljuti i svojski zarije zube u nogu načepitelja. Previjao se čovjek, zapomagao i dozivao i na kraju, priđe njemu neki policajac. Policajac njemu „šta je bilo“, načepitelj policajcu, tako i tako. Na to će policajac, sve u duhu poštivanja psećih ljudskih prava: „Gospodine, biste li vi mogli prepoznati tog psa koji vas je ujeo?“

„Prijatelju“, odgovara ovaj slijepi, „ja da sam njega mog'o prepoznati, ne bih ja na njega stao“!

Eto, dragi moj Pujdo, sad znaš kako stoje stvari, kakvi su i ti tvoji, a kakvi su i ovi moji. Kad su tebe strpali u onaj prazan vagon, ja sam plakala k'o godina. Kad bi, međutim, danas ko ove tvoje strpao u kakav vagon, skupa s onima što im štite prava, ne bih vala ni „a“ rekla!

Izvor: Al Jazeera