Anna Geron i Eleonora Petenuzzo žive u Castelfranco Venetu, gradiću smještenom na sjeveru Italije. Pohađaju završni razred lokalne gimnazije i maštaju o fakultetskom životu, koji za njih počinje ove jeseni. Gdje – to zasad ne znaju. Želja im je Bologna, grad koji važi za centar italijanskog studentskog života, no svjesne su da ta odluka ne zavisi od njih nego od mogućnosti njihovih roditelja da plate troškove studiranja. Jeftinije opcije, poput Trsta ili Padove, prihvatljivije su jer tamo se može i dnevnim vozom iz Castelfranka, a u Bologni treba izdvojiti nekoliko stotina eura za mjesečni najam stana. A to, bar u porodicama srednjeg italijanskog staleža, kakve su Geron i Petenuzze iz Castelfranco Veneta, nije jednostavan zadatak.
100 projekata Vlade
Annu i Eleonoru sreo sam u njihovom rodnom gradu, u okviru posjete koju su za 20 evropskih novinara organizovali Njemačko-francuski institut i Fondacija “Robert Bosch”. Tema su bili italijanski izbori, a dvije djevojke iz Castelfranka moj human example. Ispostavilo se da imam dvije sagovornice, a sličan odgovor.
“Glasat ću na sljedećim izborima jer želim dobiti bolje i jeftinije obrazovanje. Da mogu otići u Bolognu na univerzitet, a da to moje roditelje ne košta više od školovanja moje sestre, koja je na nama najbližem univerzitetu, u Padovi”, pojašnjava Anna svoj prvi izborni zahtjev.
Drugi i treći obrazložila je Eleonora. Glasat će za one koji im mogu osigurati posao nakon školovanja, jer im iskustvo njihovih starijih prijatelja i rođaka govori da će posao morati tražiti u drugim zemljama Evropske unije i Velikoj Britaniji. U konačnici, glas će dobiti i oni koji se zalažu za povećanje mjesečne zarade.
Pitam: “Ko ispunjava sve te kriterije kako bi dobio njihov glas?” Odgovor je različit.
“Demokratska stranka”, jasna je Anna.
“Pokret Pet zvijezda”, odgovara Eleonora.
Odgovori ove dvije djevojke potvrđuju ustaljen stav da Italijani imaju iste probleme, ali različito viđenje rješenja. Ankete to pretvaraju u brojke, pa je jasno da 20-ak dana pred izbore nijedna od tri velike političke grupacije (Demokratska stranka, Pokret Pet zvijezda, te koalicija Sjeverna liga i Forza Italia /”Naprijed, Italijo!”/) nema jasnu prednost. Tako je već desetljećima, pa nije čudo što je zemlja postala primjer političke nestabilnosti. Od 1946. godine Italija je promijenila 42 premijera, dok je u isto vrijeme Njemačka na poziciji kancelara imala osam osoba, uključujući i Angelu Merkel.
Aktuelni premijer Italije jest Paolo Gentiloni iz Demokratske stranke. Krajem decembra 2016. na toj poziciji naslijedio je Mattea Renzija, a uz podršku stranke nastavio je provoditi ekonomsku reformu koja je trebala olakšati poslovanje i smanjiti poreze. U kampanji obećava 100 projekata koji će osnažiti privredu zemlje i smanjiti nezaposlenost sa sadašnjih 11 na sedam posto, koliko je evropski prosjek. Italijani mu ne vjeruju, jer slična obećanja slušaju pred svake izbore.
Italija Italijanima
Opozicijske stranke, osim populističkog pokreta Pet zvijezda, čini i tradicionalno desna koalicija: Forza Italia, koju predvodi Silvio Berlusconi, i Liga, poznatija kao Sjeverna liga. U fokusu prvih jest borba za niže poreze, a drugi glasove dobijaju zahvaljujući stavu da Italiju treba vratiti Italijanima, što u prijevodu znači zabraniti dolazak migranata i deportovati pola miliona onih koji su ilegalno u zemlji.
Pitam svoje sagovornice, Annu i Eleonoru, imamo li u grupi od desetak njihovih kolega nekoga ko će glasati za Forzu ili Ligu. Odgovor je negativan.
“Imamo dosta kolega iz razreda koji daju podršku Berlusconiju ili Ligi, ali nisu željeli razgovarati s novinarima. Ustvari, mislim da su oni većina u našem razredu, ali i državi”, tvrdi Anna.
A šta ako pobijede?
“Ma ništa. Onda će studentski život u Bologni ostati samo san”, odgovaraju jednim glasom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera