Pogled unazad hodajući naprijed

Preko puta Vardara, s one strane starog kamenog mosta, Aleksandra gleda tata, Filip II makedonski (AFP)

Piše: Vladimir Bobetić

Makedonija

Skoplje ima novi aerodrom. Lepa, moderna i impresivna zgrada. Sagradili je Turci. U turskom je i vlasništvu. Zove se Aleksandar Veliki. Isto kao što se zvao i prethodni aerodrom, koji je bio više baraka nego aerodrom. Do grada se vozim taksijem, autoputem koji se zove Aleksandar Veliki.

Pijem kafu na trgu na kome dominira spomenik „Vojnik na konju“. Ma kakav vojnik, to je Aleksandar Veliki. U odnosu na njega svi smo patuljci. Nismo bitni. Bukefal se propeo na zadnje noge, a ja se nadam da je dobro pričvršćen. Neće valjati ako padne. Ispod Aleksandra lavovi. Umesto srdžbe, iz njih izbija voda. Prska na sve strane. Ali zbog vode sve to i ne izgleda toliko loše.

Preko puta Vardara, s one strane starog kamenog mosta, Aleksandra gleda tata, Filip II makedonski. Ispred njega ostavljeno još jedno mesto. Za ženu mu Olimpiju, epirsku princezu, za Aleksandrovu mamu, naravno. Hoće li imati lik Angeline Jolie, pitam se ja.

Osim toga, šta je sa Hefestionom. Ipak, borio se sa Aleksandrom rame uz rame. Istorija kaže i da mu je kratio noći, bio nada, uteha, inspiracija i da su bili bliski. Mislim onako, baš bliski. Kažu da je Hefestion bio i viši i lepši od Aleksandra i to toliko da je persijska kraljica pomislila da je on veliki osvajač, te je ničice pala pred njega. Da je bio neko drugi, hiroviti Aleksandar bi mu sigurno na licu mesta odrubio glavu. Ovako, ljubav je bila jača. Zato, ako je pravde i Hefestion bi trebalo da dobije spomenik. Ima mesta. Ako se carevi Samuilo i Justinijan imalo skupe, a Hefestiona naprave malo manjeg, staje sigurno.

Istorija je zabeležila da je Aleksandar Veliki prilikom ulaska u grad Gordion, mačem presekao čuveni Gordijev čvor. Prema legendi, onaj koji razreši taj zamršeni čvor vladaće svetom. Presecanjem čvora, Aleksandar je to proročanstvo i ispunio. Bez sumnje najveći vojskovođa koga je istorija zabležila, osvajač, za njegovo vreme celog poznatog sveta, nije ni sanjao, da će tričavih 2335. godina nakon svoje smrti zapetljati jedan drugi čvor. Onaj između Republike Makedonije i Grčke. 

Zapravo, on je samo jedan od razloga za aktuelni problem između dve države. Ako već ne mogu da se dogovore oko imena, možda bi oko Aleksandra i mogli. Ipak je on u svojim pohodima, čak do Indije, komandovao zajedničkom vojskom Makedonije i Grčke. Osim toga, ne vidim što bi samo Grci imali ekskluzivno pravo na Aleksandra.

I tu se preskoh. Bože, samo da Ivici Dačiću niko ne kaže da je na tlu današnje Srbije rođeno 17 rimskih imperatora. Jer ako matica krene da mi u bronzi i mermeru ovekovečuje rimsku imperiju, odseliću se na Aljasku.  Da me pojedu beli medvedi.

Srbija

Srbija je dobila novu Vladu. Bilo je napeto kao u mideru. Ko će sa kim. Ko koga hoće, a ko koga neće. Da li je Vučić sačuvao Dinkićevo robijaško odelo? Dačić raskinuo sa Tadićem. Tadić raskinuo sa Dačićem. Čeda raskinuo sa obojicom. Penzioneri vade 13. penziju kao kec iz rukava. Ma, meksička serija.
      
A onda je dilema rešena. Bivši predsednik države koji prvo nije hteo, pa je onda ipak hteo da bude premijer, ostao je samo predsednik Demokratske stranke. Bivši prvi vicepremijer i ministar unutaršnjih poslova, postao je  premijer za istinski i ostao ministar unutrašnjih poslova.
      
Ekspoze koji je, kaže, sam napisao, zvučao je onako, moćno. Socijalna država koja brine o bolesnicima, deci, ženama, trudnicama, radnicima, proleterima i svakom ubogom siromahu pod nebeskom kapom Srbije. Pravna država u kojoj vladaju red, zakon i pravda. Zemlja premrežena autoputevima koji svi vode u Čačak. Jer Čačak je centar Srbije, pa samim tim i sveta, a i rodno mesto ministra Velje Ilića. Zemlja širokopojasnog besplatnog interneta, da svaki građanin može da napravi Facebook profil.

Digitalizacija televizija, na kojima rade novinari koje niko ne zove niti im preti. Novinarska udruženja koja će sama urediti svet medija. Sindikati koji će da se pitaju za sve, kao u doba radničkih saveta. Mrski MMF i strane banke derikože. Prve premijer kani proterati. Ovi drugi će otići sami, samo zbog tuge i sramote koliko su se nakrali para putem kamata od i ovako dekintiranog naroda.

Seljaci koji ima da seju i žanju, dok im država bude davala donacije i gradila sistem za navodnjavanje, kap po kap. Penzioneri koji će da primaju 13. penziju, mada će im i onih 12 pojesti inflacija. Konačno otvaranje dosijea, kako bi građanin X mogao da sazna da su ga šurnjaja, zet i sestra od tetke cinkarili Državnoj bezbednosti.
      
Što reče jedan moj prijatelj: „A onda će Švajcarska da traži da nam se prisajedini, a mi ćemo da ih odbijemo, jer će biti golje u poređenju sa nama“.
      
Ali dobro, da ne budem zloća. Hajde da im damo 100 dana, ma 200, pa ćemo da vidimo.

Norveška

Norveška je obeležila godinu dana od kada je Anders Behring Breivik hladnokrvno i bez griže savesti pobio 77 ljudi, mahom tinejdžera. Dostojanstvo, ponos i tišina. Sa te tri reči najbolje se da opisati kako su jedan od najtežih trenutaka u savremenoj istoriji obeležili Norvežani. Komemoracija ispred sedišta Vlade trajala je 15 minuta. Govor premijera tačno dva minuta. U katedrali je održana misa. Pored katedrale, na malom spomen obeležju, ljudi su polagali ruže. I plakali.

Kaže mi kolega da će za dve godine Norvežani zaboraviti one koji su pobijeni. Neće, jer ne mogu. Nikada. Razlika je što će oni ostati upisani u 2011, dok će ostatak zemlje nastaviti napred. Jer tako mora. Mi stalno gledamo unazad hodajući napred, a onda se čudimo zašto tako udaramo glavom, ponovo, ponovo, ponovo.

Izvor: Al Jazeera