Pola stoljeća litvanskog gorostasa

Sabonis se na velikoj sceni pojavio s 18 godina, a aktivno je prestao igrati s 40 (EPA)

Piše: Zoran Čutura

Ovaj tekst započinjem pisati dva dana prije pedesetog rođendana Arvydasa Sabonisa, jednog od najboljih europskih igrača u povijesti košarke. A tko zna kad ću ga završiti i hoću li ga završiti… Zašto?

Zapravo i ne znam kako izvući poantu iz velike karijere litavskog diva i bojim se da će sve biti taksativno nabrajanje njegovih priznanja i dometa. Sabonis je, dakle, osvojio devet reprezentativnih medalja, što sa Sovjetskim savezom, što s Litvom, a među njima posebni sjaj imaju dvije olimpijske medalje: zlato iz Seoula ‘88. sa Sovjetima i bronca s Litvom ‘92. iz Barcelone.

Medalja iz Seoula najvećim dijelom pripada Litvi, jer su kreativnu jezgu te momčadi činili igrači iz Litve, u kojoj je košarka bila i ostala religija, – Sabonis, Homičius, Kurtinaitis, Marčulionis – ali Litvi ne može biti pripisana.

Zato je ta bronca iz Barcelone, nakon osamostaljenja Litve, identična onoj srebrnoj koju je na tom turniru osvojila Hrvatska – vjerojatno najveći uspjeh u povijesti nacionalnog sporta.

Uz skroman Sabonisov doprinos od 26 poena i 16 skokova… Uz dužno poštovanje ostalim sportovima, ipak mislim da se olimpijski košarkaški turnir na kojem po prvi put u povijesti sudjeluje selekcija američkih profesionalaca, prvi i jedini ‘dream team’, ne može usporediti  ni s čim drugim.

Simbol oslobođenja

Razlika je, ipak, u tome što su Litavci uspjeli kapitalizirati taj košarkaški rezultat, a mi u Hrvatskoj nismo. S tim da su oni muku mučili kako uopće otići u Barcelonu jer nisu imali novaca za to, što je sve evidentirano u dokumentarcu ”The Other Dream Team”; nije samo košarkaška reprezentacija Litve tema tog dokumentarca, u ‘backgroundu’ su povijesne (ne)prilike i borba Litve za neovisnost, na što mi ovdje nismo obraćali previše pozornosti jer smo imali vlastitih briga.

Košarkaši su bili litavski simbol oslobođenja, nade i svijetlije budućnosti… Uz vrlo relevantne sugovornike dokumentarac daje sliku ‘onog’ režima u SSSR-u, kad je Žalgiris srušio dominaciju vojnog CSKA, čija se dominacija nije smjela srušiti, kad je Homičius bio majstor šverca deficitarne robe iz inozemstva, ili kad je Marčulionis – prvi Litavac u NBA – morao hijerarhijski ‘podmazivati’ državne službenike kako bi dobio dozvolu za odlazak u Golden State.

A iz tog njegovog boravka u Warriorsima proizašla je i neobična suradnja s bandom Grateful Dead, koji je djelovao u San Franciscu, i nastale su kultne majice s kosturom koji zakucava u bojama litavske zastave (dizajnirao ih je Greg Speirs) prema majicama kakve su karakterizirale Greatful Dead – najtraženiji suvenir s OI u Barceloni – a u tim su majicama Litavci primili brončane medalje poslije pobjede nad svojim pedesetogodišnjim okupatorima.

Košarka prvi izbor sporta

Dobra priča… i odličan dokumentarac, bio je u službenoj konkurenciji Sundancea ‘12. Tja, Hrvatska je bila u velikom finalu s ‘dream teamom’, za mjesto bolje plasirana od Litavaca, ali sve vezano uz taj olimpijski turnir ostaje u sferi – sjećanja.

Kakvi dokumentarci… Daleko je Litva, u kojoj je košarka prvi izbor sporta, a djeca koja nisu dovoljno talentirana za košarku odlaze igrati nogomet. Na obiteljsku sramotu.

Vraćam se Sabonisu. U dugoj karijeri, na velikoj sceni pojavio se s 18 godina, aktivno je prestao igrati s 40, a u NBA je igrao sedam sezona, šest puta je bio proglašavan i najboljim igračem Europe, a potom je primljen i u FIBA-inu Kuću slavnih i u NBA Kuću slavnih. I sve to ne opisuje dovoljno njegovu igračku veličinu, vjerujte mi.

Sad ulazim u sferu ‘kad bi’ i ‘iako’, ali moram. Prvi put sam ga vidio kao tinejdžera, ja sam dvije godine stariji pa sam se već ‘motao’ po nacionalnim selekcijama i ostao sam šokiran. Vidio sam vitkog dečka od 220, koji šutira izvana, dribla i dodaje kao ‘play’, ima viziju, koji trči kao gazela, koji skače i blokira. Vidio sam novog Krešimira Ćosića, kojeg nikad nisam vidio kao tako mladog, ali sam čuo priče o njemu.

Ozljeda na ozljedu

A slijedeći put kad sam ga vidio, bio je upola sporiji i upola manje skočan. Kako je počeo raditi s utezima, a mogu si misliti kako je to izgledalo u sovjetskom sportu (tu bih mogao umetnuti pasus o drugom gorostasu, Tkačenku, čiji su rast, dugi ekstremiteti  i fizionomija ukazivali na eksperimentiranje s hormonom rasta, ali bih jako produžio tekst), počeo je dobivati na težini, i uslijedile su ozljede Ahilovih tetiva (prva još ‘86.) i posljedične operacije.

Od tih se ozljeda nikad nije u potpunosti oporavio, domino-efektom nastajale su nove ozljede. Između ostalog i zato što režim nikad nije dozvoljavao Sabonisu kompletan oporavak i uvijek je morao nezaliječen igrati za reprezentaciju.

U tom periodu nastao je i rivalitet moje Cibone i njegovog Žalgirisa, igrali smo finale Kupa prvaka ‘86. u Budimpešti, Sabonis je bio isključen nakon što je Mihovila Nakića gurnuo preko reklamnih panoa po jednog Nikovom faulu na Krapikasu, koji je danas trener istog tog Žalgirisa. Suca Fiorita, čovjeka koji je tad isključio Sabonisa, neko su vrijeme zvali Fioritović. Tja, pobjednici pišu povijest…

Prvi inozemni angažman imao je u Španjolskoj (Valladolid), tamo je ostao šest godina, a u NBA je otišao s 31 godinom, nakon što je s Realom osvojio Euroligu. Možda se još sjećate – to su bila vremena dominacije loše košarke u Europi, hrpa netalentiranih, maksimalno fizički pripremljenih igrača i Sabonis u finalu, sa Željkom Obradovićem na klupi kao sredstvom kohezije. 

Sabonis je izgledao… izgledao je kao tata koji je došao po dijete u vrtić pa se malo zaigrao na igralištu. Dakle, iako ga je Portland draftirao još ‘86., priključio im se tek ‘95.

”Nisam vjerovao da mogu igrati na NBA razini, to je bilo opasno. Možda tada nisam bio u pravu. A i nitko me iz NBA nije ozbiljno razgovarao sa mnom, prvo su mi se javili iz Španjolske, i rekao sam ‘idem tamo’ . Kasnije su me zvali iz Portlanda, isticao mi je ugovor s Realom, i da nisam tada otišao u NBA, ne bih otišao nikad. To je bila moja posljednja šansa”, puno kasnije je lakonski kazivao Sabonis.

Dobra NBA karijera

E, sad… Odgovorno tvrdim – da nije bilo tih ozljeda i operacija, Sabonis bi u NBA-u ostao zapamćen kao jedan od najboljih centara ikada. Uz bok Russellu, Chamberlainu, Waltonu, Ewingu, Olajuwonu, Shaqu.

I ovako je imao dobru NBA karijeru, dva puta je igrao finale Zapada s Portlandom, najplodnije sezone 97/98 imao je 16 poena, 10 skokova i tri asista po utakmici, a oni malo stariji sjećaju se kako je šutirao ispod ruku tamnoputim centrima koji su letjeli glavama do obruča i dodavao iza leđa utrčavajućim krilima u srce reketa. Joj, da je bio na vrhuncu moći, kako bi zabavan bio njegov igrački opus u NBA!

Prati ga priča da je u Portlandu bio sirovi profi – dvorana, kuća, ali bez birtije iz pjesme Zabranjenog pušenja. I više se družio s pratećim osobljem nego s igračima, Trail Blazerse su tada zvali i Jail (jail=zatvor) Blazersima zbog stalnih problema igrača sa zakonom, uvijek razgovarajući o ozljedama. 

Koliko su se ti ljudi čudili kako uopće može igrati u takvom stanju, toliko se on već bio navikao na bol, koja je stalno bila prisutna. Nekad je bolilo više, nekad manje, ali bol je stalno bila ‘tu negdje’.

”Znam što se događalo u mom životu, to je stvarnost. Došao sam u NBA 95’, i zato samo o tome možemo razgovarati. Da sam došao 86’, sve bi bilo drugačije, tko zna što bi se događalo i što bi me ljudi pitali.”

Otišao je pod svojim uvjetima, na svoj način, baš kao što je i došao u NBA. Vratio se u matični Žalgiris, gdje je počeo 24 godine ranije, potom je ustrojio košarkašku školu, a danas je predsjednik litavskog Saveza. Kao pravi čovjek na pravom mjestu dočekuje pola stoljeća.

Izvor: Al Jazeera