Poljud – splitska školjka prepuna bisera i emocija

Poljudski stadion proglašen je i spomenikom i podsjetnikom na vremena velikih kolektivnih ambicija, hrabrosti i ideja (Marko Prpi? / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Tamo negdje usred ljeta, kada Splićani na ulicama doslovno zapinju za turiste koji gradskim ulicama tumaraju bez smisla i cilja i u sve većem broju okupiraju svaki slobodan kutak poluotoka, kada doživi onu svoju čudesnu metamorfozu i u svom tom internacionalnom šarenilu zablista kao u najboljem svečanom ruhu, dogodi se i nekoliko zbilja svjetskih manifestacija.

Dobro, na stranu Ultra festival i njegovi deseci tisuća gostiju sa svih strana zemaljske kugle, zaboravimo na trenutak i sve one jahtaške promenade, koncertne spektakle i kazališne de luxe evente, ali ono što provjereno fascinira svakog splitskog turista jesu Hajdukove europske utakmice, tih nekoliko ljetnih večeri u kojima otkrivaju nevjerojatnu energiju – nažalost, često i bitno manju nogometnu raskoš – koja se doslovno izlijeva s Poljuda.

Splitski stadion u redovitim intervalima ugošćava nekoliko europskih momčadi i slučaj je htio da se to događa baš usred turističke špice, dok se već s prvim preletom lasta prema jugu i gašenjem Hajdukovih natjecateljskih ambicija on vraća u kolotečinu i svojim starim mušterijama – dakle, onih desetak tisuća navijača koji će smrzavati stražnjice na tribinama, pa makar na terenu gledali međusobna dodavanja 11 balvana.

Ali tada – dakle, usred ljeta – to je zbilja nešto: agencije i vodiči posljednjih godina prizvali su se pameti i počeli uvrštavati i nogometne utakmice u ponudu, makar su ih turisti i sami otkrili. Nije rijedak slučaj da ćete na istočnoj, pa čak i sjevernoj tribini Poljuda nabasati na kakvog Nijemca, Amerikanca ili Japanca kako razjapljenih usta uživaju u rijetko viđenom spoju emocija, energije i ponosa, smiksanom u bučno navijanje i spakiranom u jedinstvenoj, baš spektakularnoj koreografiji s veličanstvenim kulisama.

Nije ovo pretjerivanje i bahato busanje u prsa ili hvalisanje. Svatko koga je put u pravom trenutku nanio do Splita priznat će da nigdje nije doživio ništa slično. Splićani će, okrutni i sarkastični kakvi već jesu, iznijeti i svoju stranu priče – jest da je Hajduk posljednjih desetljeća potonuo u bolni europski prosjek, pa čak i ispod njega, ali ga u životu drže i još čine velikim njegovi navijači. Strancima bi, kažu, možda trebalo prodavati ulaznice samo da gledaju navijanje, možda bi i Torcida mogla zauzeti teren i, umjesto igrača, odigrati neku svoju utakmicu.

Zaštićeno kulturno dobro

Kult Hajduka održali su njegovi navijači, ali i sâm Poljud, stadion koji je nedavno konačno i službeno proglašen zaštićenim kulturnim dobrom. Vijest je izazvala pokoje začuđeno podizanje obrva, makar se većina reakcija svodila na potpuno odobravanje. Stadion u Splitu, naime, zbilja jest postao dio kolektivnog splitskog, dalmatinskog i hrvatskog imaginarija, a bogme je pošteno prepoznat i izvan granica. Proglašenje zaštite stoga se zbilja i svelo samo na puku formalnost, nešto kao priznanje da sunce izlazi na istoku.

No, Hajduk i Poljud… Eh, to zbilja jest priča koju bi se moglo pripovjediti iz bezbroj kutova, osobnih i kolektivnih, objektivnih i subjektivnih, navijačkih i strogo fenomenoloških. Na tom mjestu, gdje se nekad nalazilo močvarno polje s ljekovitim blatom i gdje je vrijedila stara splitska uzrečica “na Poljudu sadi, nikad ne gradi”, ispisano je mnoštvo osobnih sudbina, pučkih mitova i narodnih legendi. Stariji Splićani još će s prezirom gledati na golemo zdanje smješteno u dijelu grada koji je prije tridesetak godina predstavljao tešku periferiju, pa se sjetno prisjećati utakmica na sirotinjskom igralištu s drvenim tribinama i u uvjetima koji su redovito bili ispod nivoa regularnosti.

Klupski kroničari zabilježit će da Hajduk ondje nikada nije postao prvakom Jugoslavije i – izuzev nekoliko značajnijih europskih izleta u osamdesetima i jednoga u devedesetima – nikada nije dosegao svoje slavne vrhunce iz ranije dekade. Pasionirani navijači frktat će zbog atletske staze i udaljenosti terena od tribina, ponekad čak i mantrati o “ukletom” stadionu koji bi bilo najbolje srušiti.

Nešto novije generacije, one s nedovoljnom memorijom da se prisjete barem bijedne titule prvaka Hrvatske, jedine će s čuđenjem kazati da Hajduka ni ne mogu zamisliti bilo gdje drugdje i u bilo kakvim drugačijim uvjetima. Poljud, naime, danas jest isto što i Hajduk – europski gigant koji samo što nije konačno ponovno procvjetao.

I tako iz godine u godinu.

Malo remek-djelo

Splitski stadion, najnovije zaštićeno hrvatsko kulturno dobro kojeg se često uzima zdravo za gotovo, ovim potezom ipak je konačno dobio svoju zadovoljštinu. Priznato je, naime, da je riječ o vrijednom primjerku suvremene arhitekture, pravom malom remek-djelu koje je u svoje doba predstavljalo revolucionaran iskorak u modernizam, pa čak i avangardu.

Ali, na jednoj drugoj razini, proglašen je i spomenikom i podsjetnikom na vremena velikih kolektivnih ambicija, hrabrosti i ideja.

Izgrađen originalno kao glavni objekt Mediteranskih igara, koje su u Splitu održane te 1979. godine, ali paralelno i kao novi dom za najslavniji i objektivno najobožavaniji nogometni klub u Jugoslaviji upravo u naponu njegove snage i dominacije kojima se nije nazirao kraj, Poljud je bio iskorak malenog i provincijskog Splita na veliku scenu.

Spektakularan graditeljski pothvat odrađen je u rekordnih dvije i pol godine, a prema nacrtu genijalnog arhitekta Borisa Magaša. Na blatnjavoj ledini niknulo je jedinstveno čudo, koje je označilo prekretnicu u sportskoj arhitekturi, i to na svjetskoj razini. Bio je to prvi stadion koncipiran tako da otvoreno komunicira s okolinom – planinama, s jedne, i morem, s druge strane, prvi kojega je natkrivala lebdeća konstrukcija bez nosivih stupova, prvi kojemu se krov sastojao od tada tek izumljenih leksanskih ploča i glavni model prema kojemu su se naknadno radile kopije diljem svijeta – od Italije do Japana i Malezije.

Svjetski arhitekti referirali su se na Magaševu revolucionarnu ideju o tribinama koje imitiraju grčki teatar, još uvijek najakustičniji oblik gledališta, te krov koji je postavljen tako da podsjeća na “odlomljenu ljusku jajeta”. Dakle, naizgled krhak, ali u stvarnosti prirodan i savršeno čvrst oblik. Navraćali su u Split uvjeriti se u utopljenost Poljuda u mediteranski krajolik, mirisali more i slušali arhitekta kako im objašnjava da stadion ne treba biti gladijatorska arena već mjesto gdje se spajaju tijelo i duh, igrači i publika. I to u direktnom kontaktu s prirodom.

Kad zvuk treperi…

“Stadioni često imaju vrlo sličnu akustiku, ali samo Poljud ono nešto jedinstveno: taj huk, navijanje u valovima, u kojemu zvuk putuje od jedne do druge tribine i u svom spajanju proizvodi dojam kao da sve skupa treperi, trese se”, objašnjavao je nedavno preminuli arhitekt Magaš, inače skroman i povučen čovjek, djelo po kojemu će njegovo ime ostati zapisano u povijesti.

I zbilja, kao što smo već naveli na početku ovog teksta, da bi se shvatilo zašto je jedan nogometni stadion proglašen zaštićenim kulturnim dobrom, možda bi najbolje bilo koji put navratiti do njega, pa se u stvarnosti uvjeriti da hrvatsko Ministarstvo kulture nije potpuno poludjelo.

Ako bude sreće, pa se i Hajduk, kao službeno najmlađa momčad u svim europskim nogometnim ligama, nastavi razvijati i ako ga konačno dopadne kakvo zrnce sportske sreće, možda taj potez ne bude izgledao kao finalni čin karmina nekad velikog kluba i mumificiranje njegove bolje prošlosti.

I ostvarenje one zloguke prognoze velikog trenera Tomislava Ivića, kada je objašnjavao zašto su mu kola krenula nizbrdo. Bio je, kazao je, Hajduk velik klub kad je igrao kao bogataš u sirotinjskom odijelu, a počeo propadati kada je sirotinja obukla glamurozno i raskošno ruho.

Izvor: Al Jazeera