Jako je lijepo čuti kada na Željinom „Sjeveru“ navijači kao jedan zapjevaju stari hit Novih Fosila: „Kako je dobro, vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena“… Iako ni sam ne znam zašto je to uopšte postala jedna od navijačkih pjesama, ipak tekst nekako asocira da je lijepo opet vidjeti Želju na prvom mjestu i ova ekipa podsjeća na „ona dobra stara vremena“ iz nastavka refrena.
A tek kako je dobro opet vidjeti zastupnike u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine koji su se vratili svom poslu nakon polusatne pauze koja je trajala okruglo 15 dana…
Kako reče jedna od zastupnica u programu jedne od TV kuća, zastupnik Staša Košarac je tražio po poslovniku pauzu od pola sata prije nastavka sjednice. Ljudi fino otišli na pauzu, a predsjedavajuća Borjana Krišto se nije pojavila da prekine pauzu i da nastave rad. Tako je polusatna pauza počela 20. novembra i trajala do 14. decembra.
Dobra pauza nema šta? Pola godišnjeg odmora.
Taman kad čovjek pomisli da vjerovatno više ni ne postoji mogućnost da se iznenadimo zbog njihovog bezobrazluka, oni iznova nađu novi način da nas zabezeknu. Pauza od 15 dana? I za to vrijeme kao i obično nema skraćenja paušala. Faktički, plata i naknade idu, radili ne radili. A zapravo oni ni ne odmaraju, oni samo pauziraju.
Uzimajući u obzir da je prema Zavodu za statistiku, prosječna plata u BiH u septembru 2017. bila 844 KM (420 eura), a da je paušal ovih neradnika 713 KM, lako je zaključiti da pored astronomskih plata, dnevnica, naknada za sve i svašta, putnih naloga i plaćenih računa telefona, naplate i dane u kojima su bili „na pauzi“.
Socijalno neosjetljivi
Pa se čovjek opet pita, pa zar je moguće da su zaista tako bahati, bezobrazni, gramzivi i gladni a da ne govorim totalno socijalno neosjetljivi prema svom narodu i onima koji su im omogućili te proklete stolice.
Zar zaista misle da je država bunar bez dna, samo za njihove potrebe i da je jedina svrha njihovog rada da svako malo zagrabe sebi, da pokupe sve što se može pokupiti i da nama već decenijama prodaju ublehu o teškoj situaciji, stezanju kaiša, evroatlanskim integracijama i vitalnom nacionalnom interesu svakog od naroda u BiH.
Dok nam prodaju maglu kako mi zapravo ne možemo zajedno, za to vrijeme oni vrlo bratski i bez ikakvog antagonizma jedan prema drugom, a posebno bez mržnje prema državnoj blagajni, krčme sve ono što je kroz poreze i razne namete oduzeto od njihovih glasača.
Pa im nije ni to dosta nego nam unučad zavaljuju u kredite da namire svoje gladne oči i dušu!
Kada treba da napune svoje džepove, onda za njih ne postoje Srbi, Hrvati, Bošnjaci a ni ostali. Tada su vrlo jedinstveni i vrlo lako se dogovore.
Kada treba nešto dogovoriti od značaja za ljude, za napaćene stanovnike ove divne nam zemlje, onda pronalaze sporna pitanja i serviraju nam iscrpne pregovore u kojima je dogovor sa drugom ili trećom gotovo nemoguće postići.
Narodne umotvorine
A sve se nadam da su istinite neke od narodnih poslovica ili mudrosti koje nam prenose generacijama. Iako su kod nas poslovice uglavnom podaničkog mentaliteta, i u njima nas savjetuju da klapnemo ušima i čekamo neko bolje vrijeme, postoji i jedna koja budi nadu – Ničija nije do zore gorjela.
Pa se nadam da neće ni ovih naših faraona i gospodara. I da spomenem i nastavak refrena pjesme sa početka teksta.
„Kao nekad poljubi me nježno,
za ona dobra, dobra, dobra stara vremena.“
Za naše političare vremena nikada nisu bila bolja.
A nadam se da će i narodu jednom svanuti kada vide leđa ovim beskrupuloznim grabežljivcima.
Do tada, nadati se da su oni vicevi o glupim bosancima ipak pisani bez osnova.
A možda i nisu?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera