Piše: Harry Fawcett
Prije nekoliko mjeseci izvještavali smo o najgoroj rundi tenzija između Sjeverne i Južne Koreje od 2013. godine.
Dva južnokorejska vojnika su osakaćena u eksploziji nagazne mine u demilitariziranoj zoni, Južna Koreja je nastavila sa emitiranjem propagandnih poruka preko granice, dvije strane su razmijenile artiljerijsku vatru i rok koji je izrekao Pjongjang, prijeteći da će nastaviti sa vojnim akcijama, je odbrojavao.
Umjesto toga su se desili vanredni, maratonski razgovori – visokopozicionirani predstavnici obje strane kritizirali su dešavanja tokom tri dana, uz malo sna.
Dio dogovora bio je posvećenost prvoj rundi spajanja porodica od februara 2014. godine.
Tako smo proteklih nekoliko dana izvještavali sa druge strane države, dok su se stotine starijih, puni iščekivanja, spremali da pređu granicu koja ih je razdvajala od voljenih više od 60 godina.
Kontrast ovoga i vojnog postavljanja te državničkih razgovora ne može biti jači.
Podsjetnik je to da je podjela poluotoka, naročito za najstarije stanovnike, ponajviše podjela ljudi.
Ona je dominirala životom Lee Soon-kyu.
Život u cipelama
Zamislite 19-godišnju ženu 1950. godine. Tek je sedam mjeseci u braku, već tri mjeseca trudna, kad odjednom muž, visoki i uspravni mladić koga je vidjela u poljima i u koga se zaljubila, jednostavno nestaje.
Oh In-she je trebao otići na jednosedmičnu vojnu obuku, ali se nikada nije vratio.
Decenijama se smatralo da je mrtav, ona mu se brinula o roditeljima, plaćala godišnje obrede za njega i čuvala njegov par cipela.
„Moj cijeli život se nalazi u tim cipelama“, govori nam.
I odgojila je njihovog sina, Jang-kyuna, kao samohrana majka. Nikada se nije preudala.
Sin govori kako je saznanje da je otac živ na Sjeveru, te da želi pronaći porodicu, došla kao „udarac čekićem“. Sa 64 godine je napokon osjetio da ima oca i osjetio ponos.
Gledali smo ih kako su ušli u imigracijsku zgradu južno od granice, a potom pratili kako konvoj autobusa ide duž obale ka sjevernokorejskom odmaralištu na planini Kumgang.
Nekoliko sati kasnije smo u hotelu gledali prve snimke susreta koji su objavljeni na južnokorejskog televiziji.
Vidjeli smo Lee, sa njenim suosjećajnim osmjehom, kako gleda muža u lice.
Milost i nemilost
Za razliku od svoje žene, On In-she se ponovo oženio i podigao novu porodicu na Sjeveru. No, činilo se da ima malo želje u susretu za optužbama ili zavisti. Premalo je vremena za to jer imaju samo šest susreta po dva sata prije nego kažu zbogom ponovo, gotovo sigurno posljednji put.
Njihov sin, sa svojom suprugom pored sebe, duboko se naklonio iz poštovanja čovjeku koga nikada nije sreo, ali kaže da ga je prepoznao sa druge strane sobe.
„Hvala što si živ“, kazao je ocu. „Pokušao sam ponosno živjeti kao tvoj sin.“
Kasnije su muž i žena sjeli za sto, hranili jedno drugo krekerima, a potom se klatili od smijeha. Kao da su mladi, tek vjenčani.
Ovo je samo jedna priča među desetinama hiljada. Samo 66.000 Južnokorejaca nalazi se na listi aplikanata za susrete. Gotov isto toliko ih je preminulo dok su čekali.
No, šanse onih koji žele ponovne susrete su ostavljene na milost i nemilost toplo-hladnim međukorejskim odnosima. Ostaje im samo nada da će posljednje otopljavanje odnosa trajati duže nego inače i da će biti dovoljno sretni da dobiju svoju šansu.
Izvor: Al Jazeera