Potraga za slobodom u svijetu nadzora

Snowdenove slutnje o nadzoru postaju realnost (EPA)

Jedna od najupečatljivijiih scena dokumentarca Citizenfour o najpoznatijem američkom “zviždaču” Edwardu Snowdenu jest ona kad se Snowden, sjedeći na krevetu hotelske sobe u Hong Kongu, pokrije crvenom dekom po glavi kako bi otipkao nešto na svom laptopu. Sjećam se – dok se vrtila odjavna špica ovog sjajnog, uz to i Oscarom nagrađenog filma – neke čudne jeze koja mi se spuštala niz kičmu. Dotad, da se razumijemo, nisam imao nikakvih iluzija u vezi sa činjenicom da se svakodnevno multiplicirala mogućnost prikupljanja i praćenja svih mogućih podataka i komunikacija koji nastaju i koji se razmjenjuju svake sekunde u svakom kutku ove planete.

Znao sam da postoje tehnološke mogućnosti za hiljadupostotnu realizaciju noćne more iz Orweolovog romana 1984. i nisam imao dilema u vezi s postojanjem ne jednog “Velikog brata” nego nepoznatog broja njegovih verzija, ali jesam sumnjao u postojanje tajnog i nekontrolisanog, nasumičnog i potpunog, sveobuhvatnog praćenja svih elektronskih aktivnosti ljudi koji se ne bave kriminalnim aktivnostima, dakle, nadgledanja komunikacija one većine građana svijeta koji nisu predmet interesa istražnih organa. Ispovijest Edwarda Snowdena otklonila mi je svaku sumnju.

Nadzor interneta

Prošlog četvrtka jedan dom najvišeg američkog zakonodavnog tijela usvojio je prijedlog zakona kojim se za sljedećih šest godina produžava važenje programa za nadzor interneta, bez naloga, s minimalnim promjenama, a neke grupe za zaštitu privatnosti saopćile su da će se ovlaštenja agencije koja je nadležna za nadgledanje čak i proširiti. Iako se formalno još čeka odobrenje Senata te potpis američkog predsjednika Donalda Trumpa, s velikom dozom vjerovatnoće može se govoriti o tome da ulazimo u razdoblje nadzora i kontrole nad svim vidovima ljudske komunikacije bez presedana u dosadašnjoj historiji.

Iako su pojedini zastupnici i grupe boraca za ljudska prava izrazili duboku zabrinutost, prije svega, zbog potencijalnog prekomjernog korištenja programa u svrhu praćenja američkih državljana, inicijalno “Odjeljak 702”, kako se naziva taj propis, dozvoljava agenciji da prisluškuje ogromne količine digitalnih komunikacija stranaca koji žive van Sjedinjenih Američkih Država posredstvom američkih kompanija, kao što su Facebook, Verizon Communications i Google Alphabet.

Istina, taj program zvanično obuhvata i praćenje bez naloga komunikacije samih Amerikanaca, ali u slučajevima kad komuniciraju sa strancima koji žive u inozemstvu. Ili, što bi živopisni američki predsjednik jednostavno objasnio posredstvom svog omiljenog sredstva izražavanja, Twittera, uoči samog glasanja u Zastupničkom domu: “…today’s vote is about foreign surveillance of foreign bad guys on foreign land”. Trumpovim rječnikom rečeno, špijuniranje bez naloga namijenjeno je nadzoru onoga što se događa van SAD-a, odnosno praćenju “loših momaka” u stranim zemljama.

Šta je to neutralnost interneta?

E sad, ko je “loš”, a ko nije? Ko to određuje i po kojim kriterijima? Ima još ovakvih “filozofskih pitanja”. Recimo, šta ste radili ili šta radite na Facebooku? Koje su vaše preference u pretraživanju interneta? Ko su vaši omiljeni kontakti? S kim, koliko dugo i o čemu ste danas razgovarali mobilnim ili fiksnim telefonom? Jeste li non-stop online ili postoje rijetki trenuci u vašem životu kad niste dostupni svemoćnom oku pratilaca elektronskih komunikacija? Je li vas uopće briga za to što neko vrijedno prikuplja podatke o vama? Kome ste vi uopće zanimljivi? I zašto baš vi?

Ovakve ili slične dileme ne izazivaju glavobolju samo zbog ugrožavanja osnovnih sloboda ili prava pojedinaca. Nije tu čak ni toliko bitno jeste li Amerikanac ili Inuit jer je neartikulisani nadzor samo dio problema. Drugi je dio manipulacija internetom, odnosno ukidanje tzv “neutralnosti interneta”, što je pitanje koje će u najskorije vrijeme najsnažnije pogoditi upravo stanovnike SAD-a.

Prije otprilike mjesec dana, sredinom decembra, američka Federalna komisija za komunikacije (FCC) izglasala je prestanak Naredbe o otvorenom internetu iz 2015. i donijela inicijativu kojom internetskim provajderima daje više moći da selektivno ograniče korištenje interneta  i favorizuju određene tokove podataka. Drugim riječima, klasna podjela, pa tako i klasna borba, seli se iz realnog u virtualni prostor na način da će kompanije i pojedinci koji su spremni platiti više dobiti slobodniju, bržu internetsku uslugu, što će rezultirati pojavom da će bogati biti bogatiji, i novcem i informacijama, dok će siromašni kaskati i biti u svojevrsnoj informatičkoj deprivaciji.

Ako odemo korak dalje, brži ili sporiji internet, skuplji ili jeftiniji pristup idealno su oruđe kontrole nad utjecajem koji pojedine grupe ljudi ili ideja imaju u nekoj društvenoj zajednici. Što će reći da internet, umjesto ekspanzije, postaje prostor nadzora i supresije.

Odgovorno ponašanje

S druge strane, potraga za virtuelnom slobodom ili slobodnom digitalnom i svakom drugom komunikacijom, slobodom pristupa i dijeljenja informacija s onim s kim želimo da se one dijele – sve su to, u krajnjoj liniji, ideali za koje borba nikad nije prestala. Odgovorno ponašanje u komunikaciji podrazumijeva i to da se cijene vrijednosti, tekovine neutralnog interneta, ali i drugih komunikacijskih kanala koji su pod opsadom vlada ili velikih korporacija što ih žele okupirati, nadzirati i naplaćivati svaku informaciju koju želimo dobiti.

Pitanje je samo jesmo li svjesni da se ta borba za “slobodno nebo” odvija i u ovom trenutku i želimo li u njoj učestvovati ili nas, jednostavno, nije briga dok plovimo prostorom koji koristimo isključivo za ispoljavanje niskih strasti i postizanje banalnih zadovoljstava. Riječima Miljkovićeve pjesme rečeno, da li će sloboda (interneta) umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Čak i ako sužnji slobodu vide samo kao priliku za shopping & f…ing. Čak i ako internet nije ništa više od carstva tagovanja i duck facea, lajkova i smajlija

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera