Praznična praznina

A u Hrvatskoj se još, vjerovali ili ne, slavi i Dan antifašističke borbe (EPA)

Piše: Dean Skok

Kako spojiti Novu godinu sa sljedećom Novom godinom, prastara je šala još iz doba SFRJ. U Hrvatskoj se i dalje spaja, pripaja, kroji, kalkulira i kombinira, iako su državni praznici i blagdani u međuvremenu poprilično izmijenjene fizionomije i danas uglavnom – osim možda najvećih vjerskih blagdana Uskrsa i Božića, pomalo obezvrijeđenih mahnitim konzumerizmom – za građane predstavljaju samo predah od naporne svakodnevnice i priliku za malim rasterećenjem od stresa.

Naravno, za one koji još imaju tu sreću da su zaposleni.

Za ove druge, nezaposlene i egzistencijalno ugrožene, stres je upravo praznik ili blagdan, jer si ne mogu priuštiti ono što bi u takvim danima trebalo biti normalno svakome; poneki bolji objed, izlet ili poklon.

U sociološkom smislu to bismo mogli nazvati prazničnom prazninom.

Nezainteresiranost za obilježavanjem praznika u emotivnom smislu, sasvim je razumljiva. Nakon dvadesetak godina političkih zloupotreba, besramnog politikantstva, lažnog patriotizma i vjerske farizejštine, uz sve egzistencijalne i identitetske probleme, dovedeni smo u stanje ambivalentne anksioznosti. Ili jednostavnije rečeno – ravnodušnosti.

Kreiranje novih neradnih dana

U kolovozu smo imali dva neradna dana; državni praznik i državni blagdan. Nedavna svetkovina Velike Gospe, dan brojnih hodočašća u Marijina svetišta, slavi se 15. kolovoza, a samo deset dana ranije se uz degutantno ispolitiziranu centralnu proslavu u Kninu, sramotne govore u prisustvu čitavog državnog vrha, javna spaljivanja zastave druge države i marširanje uz ustaške pjesme centrom grada, obilježio 5. kolovoz, kolokvijalno nazvan „Dan Oluje“, a punog naziva „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja“. To bi, prema duljini naziva, svakako moglo konkurirati za Guinnessovu knjigu rekorda. Kroz dugi niz godina političke zloupotrebe, taj dan je postao sve ono što ne bi trebao i ne bi smio biti; nesnosno i agresivno nacionalističko busanje prepuno domoljubnog trasha.

Sad nam predstoji mukotrpnih mjesec i pol do novog praznika, i nove mogućnosti da se kreira niz od nekoliko slobodnih dana. Dan neovisnosti 8. rujna je svakako jedan od onih pri čijem spominjanju se vrlo često izazove podsmijeh, i to najbolje oslikava našu razinu neovisnosti.

Ali imamo i Dan državnosti, samo se već više od deset godina ne slavi 30. svibnja nego 25. lipnja. Nostalgična prisjećanja na ovaj prvi datum, 30. svibnja, nisu neutemeljena ni iracionalna, kao ni određena rezerviranost prema ovom drugom terminu, 25. lipnju. Iako se radi o istoj političkoj pozadini, samo uz različite interpretacije, tada se, naime, Dan državnosti obilježavao znatno dostojanstvenije, uz manje kiča i jeftine političke samopromocije kroz medije.

Nakon promjene datuma, za većinu građana postao samo jedan običan neradni dan, jedan od onih za koje se često kaže: „Ma, sutra je taj neki dan državnosti, neovisnosti ili kako se već zove“.

A u Hrvatskoj se još, vjerovali ili ne, slavi i Dan antifašističke borbe. Za sada se na taj dan još ne maršira gradovima u crnim uniformama, no kako se stvari razvijaju – nije isključeno.

Prvi maj, jedan od najvećih međunarodnih praznika, obilježava se tradicionalnim okupljanjima uz besplatan grah. Grah ponajčešće u opuštenoj atmosferi i uz TV-kamere milosrdno dijele političari, gradonačelnici, ministri. Gotovo u pravilu opterećeni aferama u vrijednosti nekoliko željezničkih kompozicija graha.

Radnici u pekarama, šoping centrima, dućanima, kafićima, kojekakvim obrtima i tržnicama Prvi maj proslavljaju – sada već također tradicionalno – radno.

Sramotno-komično neznanje

Svaka anketa u kojoj se nastoji saznati koliko građani zapravo znaju o praznicima i blagdanima, završava sramotno-komičnim rezultatom, jer više od 80 posto građana ne može nabrojati sve praznike i blagdane, kao ni objasniti što predstavljaju. Primjerice, više od pola vjernika ne zna točno objasniti što predstavlja blagdan Tijelova.

Razlog spomenutoj ravnodušnosti i nezainteresiranosti je svakako i gubitak povjerenja u državne institucije i samu državu, ali i (pre)česte izmjene i datuma praznika i njihovih točnih naziva.

Otkako se dičimo demokracijom, bilo je sijaset izmjena, ali najzanimljivije je to da se vlastodršci niti u jednom slučaju nisu obratili građanima, otvorili javnu raspravu, organizirali anketu ili, sačuvaj Bože, raspisali referendum o praznicima i blagdanima.

Gotovo sam siguran da bi ogromna većina umjesto Dana neovisnosti ili Tijelova izabrala 2. 1. za neredni dan. Doček Nove godine bi svima bio ugodniji, ugostitelji bi zasigurno bili zadovoljniji, a i „spajačima“ praznika bi se posao znatno olakšao, jer samo nekoliko dana kasnije je blagdan Bogojavljanja, i dan kasnije Božić po julijanskom kalendaru.

A zašto, uostalom, ne bismo mogli na Dan planeta Zemlje ili Svjetski dan učitelja proglasiti državnim praznikom, ukoliko bi se većina građana tako izjasnila? Kome to, ili čemu, smetaju Zemlja i učitelji?

Naravno, pod uvjetom da se mogu dobro spojiti.

No, šalu na stranu, spajanje praznika i blagdana u suštini nije ništa lošeg, jer se smanjuju nepotrebni troškovi, a ljudi se kvalitetnije odmore.

Znatno lošije je to što se s tim danima neprestano politizira, a ono najgore što se rad na praznike i blagdane uglavnom ne plaća adekvatno, ponegdje čak ni uopće.

Zar bi onda trebalo čuditi kad netko na spomen državnog praznika ili blagdana odmahne rukom uz grimasu razočaranja?

Možda bi zaista mogli osmisliti jedan državni praznik nevezan za neki politički događaj? Nešto nadnacionalno, motivirajuće i u općem interesu. Da nas barem jednom godišnje podsjeti kako smo po rođenju ipak najprije, prije spola i roda, prije nacije, vjere, prije kojekakvih pripadnosti, koje uglavnom nismo ni sami izabrali, bili samo obični ljudi.

Izvor: Al Jazeera