Piše: Sead Numanović
Za mene, srbijanska politička scena nešto je najživopisnije što prostori bivše Jugoslavije posjeduju. Uvijek mi je zanimljivo slušati šta će reći jedna Vesna Pešić ili Žarko Korać, pratiti kako Rasim Ljajić stabilno održava poziciju jednog od najpopularnijih političara u Srbiji …
No, u zadnje vrijeme, Vuk Drašković mi zaokuplja pažnju.
Sjećam ga se od prije 20 godina kako u Novom Pazaru prijeti da će oni što halakaju zelenim barjacima ostati i bez barjaka i bez ruke, a potom postrojava i prema Hrvatskoj šalje nove srpske dobrovoljce.
Ovih dana je u prvim redovima otpora prema aktuelnoj srbijanskoj politici koja Kosovo ne da i po cijenu neulaska u Evropsku uniju.
Drašković snažno agitira protiv takve politike. Govori na javnim skupovima, trudi se da što jednostavnije objasni svoje stavove, upozori javnost na cijenu koja se može platiti za mitove, nudi rješenja …
Šta se to desilo u čovjeku? Da li je on prvi Vuk koji nije promijenio samo dlaku, nego i ćud?
Ima dosta ljudi koji se sjećaju Draškovića. Svako od njih može posvjedočiti o oscilacijama (preciznije rečeno ekstremima) u njegovom političkom opredjeljenju. Uvijek je to bio, manje ili više, odlazak u neku krajnost.
Drašković ima „dar“ da prepozna šta je u trendu. Sada mu je u trendu Evropa i Zapad.
On, dakle, nije promijenio ni dlaku ni ćud. On je uvijek bio takav.