Prešutjeti zločin jest njegovo direktno legitimiranje

Međunarodna izložba fotografija o izbjeglicama u Makedoniji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Deseti decembar međunarodni je dan ljudskih prava. Tog dana 1948. godine potpisana je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, kojom se priznaje pravo svih ljudi na život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika. Cilj ove deklaracije jest da se više ne ponovi genocid iz Drugog svjetskog rata.

Tim povodom 9. decembra studenti programa ERMA za demokratiju i ljudska prava na Sarajevskom univerzitetu, u Centru za interdisciplinarne studije, odlučili su obilježiti ovaj dan na drugačiji način. Podržali su kampanju međunarodne organizacije za ljudska prava Amnesty International pod naslovom “Write for Rights” (“Pišite za prava”). Kampanja se sastoji od pisanja pisama za oslobađanje 12 ljudi širom svijeta čija su ljudska prava prekršena, a koji su odabrani za taj godišnji događaj.

Primjer je djevojčica Annie Alfred iz Malavija, čija je jedina krivica to što je albino. U Malaviju postoji oko 10.000 albino djece, čiji su životi u opasnosti jer stanovištvo vjeruje da su demoni i da trebaju biti ubijena ili da ih treba prodati. Pismo je upućeno predsjedniku da donese zakon o zaštiti albino ljudi. Drugi primjer jest pismo upućeno javnom tužiocu Egipta, u kojem se traži oslobađanje fotoreportera Shawkanija, čija je jedina krivica to što je radio svoj posao. On je već 1.000 dana u zatvoru u Kairu. Novinarstvo nije zločin!

Kampanja u Pragu

Studenti i profesori pripremili su i napisali pisma, a budući da je događaj bio javnog karaktera, mnogo se građana pridružilo pisanju ovih pisama, posebno nakon što su vidjeli kratke filmove o sudbinama ove dvanaesterice. Ovo je prvi put da se ova kampanja održi u Bosni i Hercegovini i da se pošalju stotine pisama.

Na ovu kampanju naišao sam dan kasnije u Pragu. Češki ogranak Amnesty Internationala organizirao je taj događaj pored izložbe fotografije povodom 80. godišnjice rođenja bivšeg čehoslovačkog predsjednika i aktiviste Vaclava Havela, koji je izveo zemlju van Varšavskog pakta i ispratio Sovjete u miru. Umjesto plaćanje karte za izložbu građani su trebali potpisati bar jedno od pisama. Događaj je bio vrlo posjećen, pa nije bilo mjesta za pisanje i potpisivanje pisama. Zanimljivo je da je baš Amnesty International svojevremeno na sličan način lobirao za oslobađanje Havela, koga je komunistički režim zatvorio zbog njegovih tekstova i aktivizma.

Meni je bilo drago što smo, nakon onih u Makedoniji, upravo u Pragu postavili našu prvu međunarodnu izložbu fotografija o izbjeglicama u Makedoniji i crteže poznatog umjetnika Šerga iz izbjegličkog centra u Đevđeliji, jer su nam prvi strani volonteri u julu 2015. godine bili upravo iz Češke. Ovo je bio naš način da se zahvalimo i volonterima i donatorima koji su podržavali naš zajednički rad za pomoć izbjeglicama u tranzitu dva mjeseca, posebno najpoznatijem među njima, Richardu Součeku, koga su izbjeglice i volonteri zvali “Isus”, jednako po izgledu i po dobrim djelima. Izložba je bila vrlo posjećena i reakcije su bile pozitivne, sa brojnim pitanjima i komentarima.

Tako smo mi obilježili Međunarodni dan ljudskih prava, podsjećajući na njihova mnoga kršenja do danas. Spomenuli smo da je cilj ove deklaracije da se ne ponovi genocid iz Drugog svjetskog rata, ali koliko je genocida nakon toga počinjeno u svijetu dosad?

Srebrenica, Ruanda i Halep

Najpoznatiji primjeri su Srebrenica i Ruanda iz 1990-ih, a, nažalost, ovog trenutka svjedoci smo još jednog genocida u Halepu i spore reakcije međunarodne zajednice. Namjerno upoređujem Halep sa Srebrenicom jer je i 1995. godine međunarodna zajednica garantirala sigurnost civila, pa, ne uspjevši, svakog 11. jula u posljednjih 20 godina “žali” za nevinim ljudskim životima, pa tako i sada, nakon iranskog kršenja tursko-ruskog primirja za spašavanje civila, neminovan je srebrenički scenario. I to ne samo u Halepu već i u drugim gradovima Sirije, kao rezultat neravnoteže na ratnom šahovskom polju Sirije zbog nove Trumpove politike SAD-a, koja se itekako vidi iako on zvanično još nije stupio na predsjedničku poziciju.

Cijeli svijet digao se na noge, protestira se i na Istoku i na Zapadu, ali mislim da je sada veoma kasno i da je njihova krv i na našim rukama jer smo šutjeli do sada. Prešutjeti zločin jest njegovo legitimiranje. Bili smo im posljednja nada, a sad možemo samo čitati njihove posljednje poruke i vapaje. Ništa nismo naučili iz historije, jer, da jesmo, deklaracije ne bi bile mrtvo slovo na papiru, a mrtva djeca u ruševinama, već bismo imali efikasne mehanizme za preveniranje budućih genocida.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera