Piše: Selma Milovanović
Kada je ugledao kengure, Mark Sawyer je ponovo povjerovao da će se barem neke stvari vratiti “na staro” nakon vatrene stihije.
Nekoliko sedmica nakon što je najgori požar u historiji Australije 7. februara 2009. godine odnio 173 života, vatrogasac-volonter iz planinskog sela u blizini Melbournea s kolegama iz brigade bacao je zemlju na plamenove u gustom šiblju gdje se vatrogasna kola nisu mogla probiti.
Volonteri, koji su praktično radili bez prestanka otkad je buknuo požar kasnije poznat kao “Crna subota”, bili su na kratkoj pauzi kada su ugledali šest vlažnih očiju kako vire iz grmlja.
“Izgledalo je kao da su pred nama bili mati, otac i mali kengur i zurili su direktno u nas”, sjetio se Mark godinu kasnije. “Rekao sam momcima, da ih malo nasmijem, ‘Pogledajte, sigurno žele da nam zahvale.'”
U najgoroj mirnodopskoj katastrofi koja je zadesila Australiju zabilježeno je više od 400 zasebnih požara. Najmanje 2.000 kuća je uništeno. Velika šteta načinjena je u mnogim planinskim selima, osamdesetak kilometara udaljenih od centra Melbournea, dok su neka skoro potpuno sravnjena sa zemljom.
U nekim slučajevima, vatrena stihija odnijela je cijele porodice. Na brojnim mjestima, turističkim draguljima prije požara, ni danas nema napretka, a mnogi stanovnici odselili su drugdje u potrazi za poslom, zbog traumatičnih sjećanja ili komplicirane birokratije koja otežava povratak.
Trud volontera
Mark je jedan od onih koji su ostali – tokom požara i poslije njega. Dok je spašavao tuđe živote i domove, nije ni znao da je u požaru izgorjela njegova kuća i automobil, parkiran ispred seoske vatrogasne stanice.
Jedan čovjek koji ga je saslušao u danima nakon “Crne subote” bio je vojnik koji je s drugim pripadnicima oružanih snaga bio angažiran u potrazi za posmrtnim ostacima. Dok je vojnik Marku sanirao malu povredu, u razgovoru je saznao o iskustvima vatrogasca. Vojnik je volonteru darovao državnu oznaku Australije sa svoje uniforme, koju Mark i danas nosi u novčaniku. Ostali su u kontaktu i poslije požara.
Pomogli su mu i Steve i Viv, tadašnji vlasnici lokalne kafane koja je bila centar sela u vrijeme “Crne subote”. Tu je spavala vojska, a preživjeli se hranili i kupali. “Steve je jedan od onih ljudi s kim možeš pričati o svemu”, kaže Mark.
Steve, Mark, Nathan i drugi iz sela zajedno su otišli i u ribolov jednog vikenda skoro godinu nakon požara. Tu su proslavili Markov 40. rođendan, a tu je Nathan ulovio i svoju prvu ribu. Osim toga, sin je ocu prvi put priznao kako se plašio da ga je zauvijek izgubio te “Crne subote”. Odlazak u ribolov umnogome ih je zbližio.
Mark je ostao u svom selu, gdje je ponovo izgradio kuću s djevojkom Belindom, na mjestu gdje je nekad bila stara. To su uradili i mnogi drugi mještani. Većina nije čekala da im sudbinu odrede gradski birokrati, već je lokalna zajednica nedugo nakon požara formirala komisiju za izgradnju i pomoć povratnicima.
“Tako smo se svi i zbližili”, kaže Mark. “Ovo je divno mjesto za život. Nikad ga ne bih napustio. Kad bi ponovo bio požar, ja bih ostao.”
Izvor: Al Jazeera