Priča o dvije godišnjice

Kairo, Tranzicija, SCAF, Muhamed Mursi, Moncef Marzouki, Rachid Ghannouchi
Egipćani izgleda ne shvataju da je mnogo teže prekinuti dijalog, nego ga započeti [Reuters]

Egipćani nisu shvatili da je konsenzus tajna postrevolucionarnog Tunisa.

Piše: Mike Hanna

Nevjerovatna oluja nezadovoljstva javnosti je divljala Egiptom.

Druga godišnjica revolucije bi svakako bila obilježena široko rasprostranjenim protestima protiv Vlade i novog ustava koji je Vlada predložila, ali nered koji je nastao kao posljedica protesta je pojačan spornim presudama u veoma kontroverznom nogometnom slučaju u Port Saidu, koji se slučajno desio u istom periodu.

Sa svim ovim se nosi novo tijelo, Nacionalno vijeće odbrane. Njime rukovodi predsjednik, a čine ga viši ministri, parlamentarni lideri i vojni zapovjednici.

Ono je zapravo zamijenilo Vrhovno vijeće oružanih snaga SCAF na poziciji glavnog tijela zaduženog za kontrolu sigurnosti.

Nakon konsultacija sa ovim tijelom, predsjednik Mursi je odlučio da uvede vanredno stanje i policijski sat u tri područja. Ovo je dovelo do ponovnog uvođenja vojnog zakona, iako je ovaj put zakon pod civilnim nadzorom.

Ovo možda neće zadovoljiti mnoge u opoziciji, koji su u potpunosti odbacili Ustav, koji osigurava pravnu osnovu za Nacionalno vijeće odbrane i za akcije koje predsjednik poduzme na osnovu savjeta Vijeća.

Oblaci suzavca, šteketanje vatrenog oružja i novo vanredno stanje ne može biti veći kontrast atmosferi u kojem je susjedni Tunis proslavio drugu godišnjicu svoje revolucije prije nešto manje od dvije sedmice.

Podizanje zastave

Tamo su se lideri svih partija okupili u Kabashu na jednostavnoj i dostojanstvenoj ceremoniji podizanja zastave, kojoj je uslijedila posebna sjednica Narodne ustavotvorne skupštine, tokom koje je potpisan historijski pakt između prijelazne Vlade i moćnog sindikalnog pokreta Tunisa.

Tokom cijelog dana se održavala jedna duga ulična zabava duž Avenije Bourguiba, na mjestu poprišta mnogih sukoba između demonstranata i policije tokom posljednje dvije godine.

Tuniška tranzicija ka demokratiji nije prošla bez mnogobrojnih problema. Posebno je u prošloj godini došlo do porasta političkog nasilja i radničkih akcija u društvu koje je veoma nestrpljivo zbog onog što smatraju sporim tempom istinskih promjena.

Barem na jedan dan su uglavnom zanemarene razlike i godišnjica je obilježena kao slavlje i komemoracija teško osvojene slobode, umjesto da bude korištena kao još jedna prilika da se pokaže neslaganje.

Gdje je pogriješio Egipat, šta su pogrešno uradili u tranziciji?

Tajna u konsenzusu

Odgovor bi se mogao kriti u jednoj riječi koja je istaknuta i koja je često korištena u tuniškim političkim diskursima - konsenzus.

Opasni raskol između sekularnih i religijskih struja koji nastavlja prijetiti egipatskom postrevolucionarnom procesu je uveliko i namjerno izbjegnut u Tunisu. 

Politički lideri su namjerno tražili ono što oni nazivaju "konsenzus između umjerenih" – temeljno uvjerenje da će to smanjiti utjecaj ekstremista koji se mogu naći u svim političkim pokretima, bez obzira da li su oni sekularisti ili se njihov ekstremizam zasniva na religijskim uvjerenjima.

Posljedica ovog je odluka da se traži odobrenje za novi Ustav tako što će se tražiti konsenzus u Narodnoj ustavotvornoj skupštini, umjesto putem javnog referenduma.

Priznato je da je namjera ovakve odluke bila da se izbjegne izborna kampanja koja izaziva duboke podjele, a koja je uslijedila nakon usvajanja novog Ustava u Egiptu.

Ipak, osnovni koncept na kojem ideja konsenzusa počiva je tolerancija, što je još jedna odlika koja nedostaje egipatskoj tranziciji.

Tuniški sekularni predsjednik Moncef Marzouki, koji sam za sebe kaže da je "umjereni aktivist", koristi pitanje smrtne kazne kao primjer kako se proces odvijao.

On se duboko protivi smrtnoj kazni, ali je svjestan da se mnogi protive zvaničnom ukidanju te vrste kazne.

"Oni ne traže vješanje ili tako nešto, ali isto tako ja ne mogu da zahtijevam da smrtna kazna bude zabranjena u Ustavu", kaže on.

Povlačenje crte

"Ovo je način na koji smo postigli konsenzus: 'Ja znam gdje Vi povlačite crtu i Vi znate gdje ja povlačim crtu'."

Marzoukijev partner na drugoj strani religijskog spektra tuniške politike je Rachid Ghannouchi, lider stranke Ennahda, koji je u mnogo čemu sličan egipatskoj Muslimanskoj braći.

On je priznati stručnjak za "politički Islam", a njegovi radovi na tu temu su veoma utjecajni u zemljama kao što je Turska, koja je spojila principe sekularnog liberalizma i islamskog vjerovanja u uglavnom uspješnu demokratiju.

Ghannouchi tvrdi da je konsenzus bio moguć zbog toga što razgovori nisu počeli tek nakon revolucije.

"Mi smo diskutirali o ideji konsenzusa protekle tri decenije", rekao je on. "Ovo što sada vidimo je posljedica veoma, veoma dugih i plodonosnih diskusija."

Još  ima potencijala da se veoma pogorša situacija u Tunisu; oUustavu se i dalje raspravlja u Nacionalnoj ustavotvornoj skupštini, a nema garancija da će se postići dogovor.

Ipak, stav optimista je pojačan široko rasprostranjenim prihvatanjem činjenice koja očito nije uopće shvaćena u Egiptu - mnogo je teže prekinuti dijalog, nego ga započeti.

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.