Radovan Samardžić – osmanist zaražen nacionalizmom

Samardžić je jedan od najvećih historičara svog vremena (Wikipedia)

Pisati o Osmanlijskom carstvu, a ne osjećati posebnu vrstu zadivljenosti predstavljalo je nerješiv akademski problem mnogim historičarima, pa su čak i oni koji su u osmanlijskoj historiji tražili samo detalje koji će dokazati orijentalnu razgoropađenost Osmanlija, često znali stati sasvim razoružani pred historijom koja je bila veličanstvenija od najmaštovitijeg epa. Oni, opet, koji su s poštovanjem ispisivali hronike Osmanlija slijepo slijedeći zakone historiografskog zapisivanja osjećali su ozlojeđenost, jer njihovo mnemotehničko pobrajanje datuma i događaja nikako nije moglo izraziti njihove naučne teze i opsesije. I što su s više predanosti i žara pisali objektivne historije osmanlijskog vremena to su im obrisi te veličanstvene povijesne priče sve više izmicali, a nedorečenost historijskog narativa koji su nehotice stvarali budila je u njima naučničke strahove i neizlječive napade malodušnosti.

Sudbinska darovitost htjela je da se u jednoj ljudskoj prirodi pomire sve te protivrječnosti baš kao što je volja historijske neumitnosti naložila da se u jednom, nekad rubnom dijelu tog ogromnog carstva rodi čovjek koji će svojim radom i kreativnom inteligencijom postati najveći osmanist svog doba, jer Radovan Samardžić bio je upravo to, dakle, historičar u kojem su se spojili vansersijski dar za pisanjem i strast za historijom Osmanlija, koju je gajio, njegovao i kojoj je robovao cijelog života. A kad je odlučio, na zaprepaštenje naučne i kulturne zajednice, postati sljedbenik velikosrpskog nacionalizma, bio je to nenadoknadiv gubitak za osmanistiku i historiografiju, naučna polja u kojima je postigao velike rezultate i ostavio neizbrisiv trag.

Rođen u Sarajevu

Nije nimalo nevažno početi pripovijest o transformaciji Samardžićeve ličnosti navođenjem biografskih podataka, jer svi događaji njegovog života slijevaju se u taj nerazumljivi trenutak u kojem odbacivanjem vlastitog identitetskog naslijeđa postaje poklonik velikosrpske mitološke ideologije. Pisac najljepših historija Osmanlijskog carstva rođen je u Sarajevu 1922. i u svojim mladalačkim godinama bio je neposredni posmatrač sloma jednog nekad veličanstvenog svijeta, od čijih se uspomena ispisivala melanholična i tragična priča. Njemu pred očima nestajao je imperijalni sjaj Osmanlijskog carstva, nemoćan da se egzistencijalno odupre turbulentnoj dinamici modernizma.

Odrastanje u svijetu gdje se historija osjećala kao živa prisutnost sudbonosno je utjecalo na formiranje Samardžićeve ličnosti i odluka da studira historiju bila je prirodna ekstenzija njegovih ličnih interesovanja i intelektualnih preokupacija. Žar s kojim je usvajao znanje i inteligencija kojom je interpretirao historijska zbivanja pomogla su ambicioznom mladom historičaru da strelovitom brzinom ostvari zavidan akademski uspon. Već 1956. uspješno brani doktorsku disertaciju iz historije Dubrovnika, a do pojave kapitalno važne knjige za proučavanje historije istočnog Mediterana Veliki vek Dubrovnika objavio je kritički priređenu zbirku dokumenata Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667. Arhivska građa (1667–1670).

Stavljajući dubrovačke prilike u evropski politički kontekst i objašnjavajući kakvu je ulogu Republika imala u premoštavanju razlika između svog balkanskog zaleđa i mediteranske civilizacijske opredijeljenosti, Samardžić je smjelo postavljao teze koje će tek nakon njegovih historijskih uvida postati općevažeće historiografsko znanje. Percepciju Dubrovnika kao samostalne i važne renesansne državne sile trasirao je upravo Samardžić antropologijskim portretisanjem ličnosti koje su u vrijeme slavne veličine Dubrovnika igrale važnu ulogu na međunarodnoj političkoj sceni.

Braudelov učenik

Nije nevažno reći da je historiografska znanja Samardžić usavršavao kod Fernanda Braudela, jer je cijelo njegovo historiografsko djelo obilježeno sviješću da je historija narativ koji se gradi oko velikih ličnosti, a manje oko događaja iz neke fiktivne historije. I dok su studije o Dubrovniku, barem djelomično, odavanje poštovanja učiteljevoj ljubavi prema civilizaciji Mediterana, knjige koje će napisati u sljedećim desetljećima dolazile su iz dubine Samardžićevog primarnog interesovanja. I u njima će se, prirodno i s mnogo spisateljskog šarma, koristiti Braudelovom metodom, ali će odabirom tema i narativnom akribijom ispisati najoriginalnije historiografske stranice svog vremena.

Ispisujući životopis velikog vezira Osmanlijskog carstva Mehmed-paše Sokolovića, predstavljajući dramu njegovog života kao neprekidnu potrebu da se prave ispravni izbori, Samardžić će kreirati jedan nadasve živ i upečatljiv historijski prikaz ličnosti u kojoj će toliko jasno biti potcrtan kulturni, vjerski i identitarni sinkretizam kao paradigma jednog imperijalnog principa. U Mehmedu Sokoloviću historija nije predmet izučavanja – ona je nevjerovatno živa prisutnost jednog ontološkog osjećaja u kojem se ogleda ta nevjerovatna mnogostrukost i vremena i političkih prilika, jer je to priča o carstvu shvaćenom kao ogromni organizam u koji se salijevaju različiti etnički, jezički i religijski elementi. Tek njihovim užarenim spajanjem nastaje ta neobjašnjiva imperijalna volja, kojoj je toliko potrebno da ovlada svijetom, a Sokolović se u toj priči pomalja kao arhetipska ličnost, jer je upravo on ona metaforička figura transformacije u kojoj jedan srpski dječak iz istočne Bosne postaje najugledniji Osmanlija u Carigradu i najrevniji musliman islamskog svijeta.

Ako je u Mehmedu Sokoloviću više nego uspješno Samardžić pokazao načine na koje je Osmanlijsko carstvo djelovalo kao savršeno uhodan politički organizam, onda je u Sulejmanu i Rokselani uspio svojim historičarskim okom osvijetliti svaki, pa i najmanji detalj procesa u kojem je Osmanlijsko carstvo postajalo svjetska velesila. Organizovano, svjesno svoje historijske uloge i političke snage, Osmanlijsko carstvo za vladavine Sulejmana Veličanstvenog postalo je dotad neviđeno moćna imperija, prije svega i ponajviše zbog vladarske izuzetnosti svog neponovljivog sultana.

Sulejman Veličanstveni

Portretišući vjerovatno najvećeg sultana u osmanlijskoj historiji i najvažnijeg vladara svog vremena, lucidnim iščitavanjem historijskih izvora Samardžić je u svojoj knjizi prikazao čovjeka velikih protivrječnosti. Sulejmanova svijest o historijskoj neponovljivosti i volja da se pokori cijeli svijet jesu one epohalne odlike koje su tog koleričnog, introvertnog i samozatajnog čovjeka učinile najvećim vladarom svog vremena. Predstavljajući ga kao čovjeka zbunjujućih kontroverzi, Samardžiću je pošlo za rukom da objasni tu toliko zagonetnu historijsku pojavu, jer je samo čovjek koji u sebi spaja toliko protivrječnih osobina bio u stanju učiniti Osmanlijsko carstvo glavnom figurom u političkoj igri evropskih zemalja.

Fanatično odan uspomeni na svoje slavne pretke, upravo je Sulejman bio vladar koji je odbacivao ustaljene principe ratovanja, neobjašnjivo pobožan za jednog svemoćnog vladara, nezabilježeno vjerski tolerantan, a njegova lična skromnost, o kojoj su svjedočili mnogi evropski gosti Visoke porte, bila je nespojiva s njegovim ekstravagantnim proslavama vojnih pobjeda. Njegova najveća mudrost, ipak, ogledala se u tome da nikad nije obolio od neizlječive bolesti sujetne megalomanije, pa je uvijek dozvoljavao da svijest i uvid drugog revidiraju njegove zablude. Zato ga historija i pamti kao vladara koji je bio okružen najsposobnijim ministrima u historiji: Ferhat-pašom, Mehmed-pašom Sokolovićem i napose neponovljivim Ibrahim-pašom.

Samardžićev spisateljski talent najuočljiviji je u njegovoj sposobnosti da iz suhoparnih dokumenata iščita skrivene poruke i onda na osnovu tih jedva vidljivih indicija umješnim psihologiziranjem ocrta historijski portret. Upravo je to razlog zašto su njegove eruditivne i učene studije čitane kao beletristika, a njegovo ime decenijama važilo za ono koje je historiografiju pomjerilo od statističke nauke prema filozofiji i umjetnosti.

Stvaralac Memoranduma SANU-a

Taj genij bio je razlog zbog kojeg je primljen u SANU, gdje, drugujući s ostalim slavnim akademicima, prolazi kroz proces preobražaja, nakon kojeg postaje mnogo beznačajniji historičar, ali veoma vatren srpski nacionalist. S punim intelektualnim kapacitetom Samardžić se uključuje u izradu zloglasnog Memoranduma, a krajem 1980-ih odbacuje Braudelovo metodološko naslijeđe i svoju opčinjenost Osmanlijskim carstvom. Počinje se više interesovati za historiju srpskog naroda i sudbinu Kosova i iz tih nacionalističkih potraga s korijenima jednog iracionalnog mita nastaju knjige njegove “kosovske faze” Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji i Kosovsko opredeljenje, obje nacionalistički plitke i vulgarne i potpuno bezvrijedne u naučnom smislu.

To Samardžićevo otpadništvo završeno je, u simboličkom smislu, njegovim susretom sa Slobodanom Miloševićem, kojim se nastojala pokazati harmonizacija ideja između srpske politike i nauke. Do smrti 1994. godine Samardžiću je uspjelo da svoj naučni kredibilitet i svjetsku intelektualnu slavu sroza do bestidnog nivoa. a njegovi medijski istupi tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su neprimjereni, bijedni i sramni.

Nakon svega potrebno je zapitati se ko je Radovan Samardžić? Osmanist zaražen velikosrpskim nacionalizmom samo je jedan odgovor, tačan, ali nedovoljno precizan, jer Samardžić je uvijek nešto više i zagonetnije. Samo je tako moguće objasniti fenomen pisca koji je s toliko staračke ostrašćenosti mrzio sve što nije srpsko i s toliko genijalnog mladalačkog ushita pisao o onome što nacionalistički ustrojena srpska kultura toliko jarko prezire – veličini Dubrovnika i moći Osmanlijskog carstva.

Izvor: Al Jazeera