Radovi u toku

Brazgotine na ulicama ne datiraju samo iz vremena 'ove vlasti', piše autor (Al Jazeera)

Piše: Božidar Andrejić

Ko ne razume svoju ulicu, teško može državu i politiku, a bogme nije mu lako ni da bude – građanin. Životi mogu da budu ugroženi i sitnicama koje malo ko primećuje ili ima sposobnosti da „kroz njih“ pogleda širi plan. Iako će svaki drugi čovek, kad mu je zgodno i smatra priličnim, ubeđivati drugog da „sitnice život znače.“

Evo kako se neke „krupne sitnice“ u dane pre i posle izbora pojavljuju među nama, a mi većinom mislimo da su one nešto drugo i da sa tim veze nemaju. Kao da politika stoji u nekoj posebnoj, doduše, ovde ovećoj fioci čije ključeve drže političari, a nas pripuštaju u nju kad im se prohte i onoliko koliko mi njima trebamo.

Elem, dan-dva pred srpske izbore, onako na ulici zastane me nekoliko komšija da me malo priupitaju šta mislim “o svemu ovom” što im se kažu „svima smučilo“. Ne ulazeći u to što „reprezentativni uzorak“ komšiluka nikako ne odražava ono što će se koji dan posle desiti kao 48 odsto glasova za aktere „mučnine“, podelim s njima razočaranje u opštu situaciju i probam da im objasnim kako smo sami krivi i odgovorni, što oni baš ne prihvataju.

(Malenkost potpisnika ovih redova inače stanuje u veoma zanimlljivom kraju, skoro u centru grada, a ipak periferija ruralno prigradskog tipa sa jednom dužom tesnom ulicom i sistemom izukrštanih sokaka koji su jedne prilike pred izbore asfaltirani preko blata i bez podloge, pa asfalt sad već obiluje rupama. A u socijalnom smislu kraj je, može se reći ono oveštalo, ali jasno –  Srbija u malom. Ima beskućnika, jedno romsko naselje, ali i imućnih privrednika i novopečenih, mladih tajkuna. Nekad je bilo “Jugoslavija u malom”, ali negde pobegoše komšije Sandžaklije, Albanci, a na njihova mesta, bolje reći na površine plodne za divlju gradnju dolažahu segmentarno, u pojasevima, izbeglice po prstenovima kako je tekao rat u „kome Srbija nije učestvovala“: iz Hrvatske, pa iz Bosne, pa sa Kosova…)

Svakom biraču po jedna cipela

I sad, kako je išlo objašnjenje komšijama: Znate li kako su se pre rata kupovali glasovi i podmićivali birači? Obućom. Pre glasanja, priča se tako, a ponosni Srbi to pripisuju Nikoli Pašiću, koga još ponosnije zovu Baja, odnosno ondašnjim radikalima – svakom biraču dadnu po jednu cipelu. Ili opanak, u zavisnosti od ruralnosti izbornog mesta. A drugu cipelu dobiju kad glasaju. Za Baju. Ili već onog ko tvrdi da je – baja.

Eno vam, velim, današnji primer istoga toga: Videste li dole na prvom sokaku desno kako su gradske službe „okrajcovale“ rupu u asfaltu, onu još iz kiša iz 2014. I kao spremili je za asfaltiranje. A ko zna da li će je asfaltirati i posle izbora. I sad, umesto da se komšiluk sakupi i građanski svesno otera radnike da dođu posle izbora, ne, svi se sitno šićardžijski nadaju da će rupa biti zakrpljena i asfaltirana. E ta je rupa kao Bajina leva cipela, a desne će ili biti ili ne. I izrazim uverenje da je neće biti.
I evo nema je, bezmalo do polovine maja.

Inače, nezavisno od naše rupe – i ovo nadalje nisam govorio komšijama već govorim čitaocima – bilo je u „okoloizbornoj Srbijici“ još takvih priča. U jednom su se mestu građani pobunili, ali ne što su im grederi skidali asfalt sa lokalnog puta, nego što ga nisu odmah obnovili, u zemunskom jednom „novopečenom naselju“ prostrujao je proglas-naredba da svi iskopaju šahte za vodovod koji će doći „u budućnosti u koju verujemo.“

U jednom mestu na severoistoku Vojvodine dovitljive lokalne „baje“ su se dosetile da u jednom romskom naselju pred glasanje podele kante konzerviranog graška, svaka po pet kila, ali su količine bile znatne i izgleda, nije bilo samo konzerva po glavi ili po domaćinstvu. Tako da su pojedini grašak-z…banti poklanjali ove konzerve i  „neromskim komšijama“. “Da se pre’rane na ovu sirotinju!”

Na izvesnom ne samo polit-marketinškom planu, i ne samo u ravni simbolike, može se reći da Srbija postaje zemlja „okrajcovanih rupa“. Koje se neće, ili ne bar na vreme, popunjavati i popravljati. Daleko bilo, nije isključeno da će i neke od  onih brojnih iskopina za kamenove temeljce ostati to isto – okrajcovane, nedovršene rupe. Koje pod zubom vremena i međuizbornog nemara postaju polako autohtone, tradicionalne, takoreći – vekovne i identitetske. Kakvih je metaforično zemlja prepuna na svakom planu.
Ali i najkonkretnije: uprkos tome što gradonačelnik tvrdi da Beograd nije nikad bio lepši, mnogo toga ga kvari, a na ulicama se vide i brojne potonule šahte još iz velikog povodnja iz 2014.

I da se razumemo, te brazgotine i bradavice na ulicama ne datiraju samo iz vremena „ove vlasti“, već i od pre. Ali, to samo ukazuje na bezobrazluk parola kojima se nad novim okrajcovanim rupama diče nove vlasti koje su „za svog mandata uradile više nego Tito za sve vreme vladavine“. A, što bi rek'o Mrka, ne mogu ni da okreče što je onda sagrađeno.

Od reformi – ništa

Zato se izmišljaju “inovacije”. O tome svedoči priča o jednoj postizbornoj šahti takođe iz komšiluka okrajcovane rupe koju je duboko potkopala ulična bujica iz 2014.

„Kvalitet“ te rupe nastale u poplavama te godine  bio je dostojan poštovanja, a opasnost od upadanja točkova u nju, takođe. Ali, za razliku od drugih koje su iskrsle posle povodnja, ona nije stigla na red za popravku iako su je službe na prijavu građana registrovale. Zbog sličnih havarija u drugim delovima grada zaustavljan je saobraćaj, ali, ova „naša“ rupa, razumljivo, nije zasluživala tako hitan tretman jer u ovom delu grada saobraćaj nije tako živ.

Međutim, zaslužuje pažnju kako je problem rešen, a sličan recept koristi se i nadalje: nadležne službe su na uličicu stavile tablu sa natpisom „Radovi u toku“. I danima potom nisu dolazile da rade.

A ta tabla, kad je vidiš kao “širu sliku” ne podseća samo na one natpise na radnjama „vraćam se odmah“ kojima se obeležavaju pauze i od više sati. Ona govori i o materijalnom stanju zemlje – ne isključuje se mogućnost da drugu, adekvatniju, sa tačnim znakom i natpisom siroti putari nisu ni imali. Ili ih je mrzelo da donesu, ili im se nešto nije dalo da počnu radove. Mnogo je “ili”.

Ali, problem je rešen tipično „naški“. Jedni to rade tako što – formiraju komisiju. Drugi, tako što napišu da se radi, pa ti sad dokaži da se ne radi. Jel’ lepo piše – radovi u toku, vadi se pesak, pravi se asfalt, raspisuje se tender. Ili je i on u toku.

Najveći je problem, međutim, što sećanje na tu i svaku takvu rupu, ne podseća samo na slične sestre rupe, loš asfalt ne podseća samo na sva slična loša asfaltiranja. Ni tabla ne podseća samo na slične glupe table na kojima jedno piše, a drugo se radi. Problem je što sve ispričano liči na našu višedecenijsku „ukupnu situaciju“.

Poput ovih putara – zar nije nad rupu od države još 1982. godine Milka Planinc stavila natpis „Reforme u toku“. I evo natpis još stoji, ponekad se malo prefarba, katkad pomeri da, uz rizik po havariju, prođu vozila, katkad veća vozila  natpis i pregaze.

Slične natpise oko svojih rupa stavljaju i novonastale komšije. A od reformi ništa!
Bar da neko počne da deli cipele.

Izvor: Al Jazeera