Kad je počeo rat imao sam 29 godina. Imao sam suprugu, kćerku i radno mjesto. Daleko od toga da sam bio klinac koji nije imao priliku gledati partizanske filmove, učiti o Drugom svjetskom ratu ili slušati oca, koji je prepričavao svoje ratne događaje, uvijek s naglaskom na zlo koje rat sa sobom nosi. O ratu smo učili i u školi, odgajani da naučimo razliku između fašista i antifašista, između partizana, koji su se borili za slobodu, pravdu i jednakost, i ustaša, četnika i domaćih izdajnika, koji su iza sebe ostavljali samo pokolj i leševe.
I na ekskurzijama smo obilazili druge republike pod sloganom “Upoznaj domovinu da bi je više volio”. Moja ekskurzija na Bled i Bohinj na kraju osnovnog obrazovanja imala je obaveznu posjetu Jasenovcu, kao jednom od najvećih stratišta nevinih ljudi. Dugo nakon toga imali smo traume od filma koji smo imali priliku, a i obavezu, pogledati na tom mjestu. I strahote koje su ljudi radili jedni drugima. Samo zbog drugačijeg imena.
Odgajani smo u duhu bratstva i jedinstva, nosili štafetu voljenom drugu Titu preko najmanjeg djelića asfalta bivše nam države, vodili računa da tu štafetu nose pripadnici svih vjera i nacija. Išli smo na obavezno odsluženje vojnog roka gotovo uvijek u neku drugu republiku ili pokrajinu, da bismo imali priliku upoznati običaje koji se njeguju u tim krajevima, i bili tako dobro izmiješani da smo veoma rijetko pronalazili nekog svog sugrađanina na istom mjestu.
Boro i Ramiz, Momo i Uzeir
Svakodnevno smo slušali kako “trebamo čuvati tekovine Revolucije i bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”. Imali smo čak i sportske klubove koji su se zvali Bratstvo ili Jedinstvo. Učili o tome da Boro i Ramiz mogu biti dva najbolja prijatelja i saborca, ili pravili urbane legende o dva istovjetna nebodera, koje smo prozvali “Momo i Uzeir”. Naš autoput i mnogi mostovi nosili su ime “Bratstva i jedinstva”, naše ulice nosile su imena narodnih heroja, pa i naša kinematografija bila je dobrim dijelom zasnovana na ratnoj tematici.
Narodni heroji bili su svuda prisutni, jeli smo kekse iz “Kraša”, oblačili se u “Kluzu”, kupovali televizore u “Čajavecu”, pili konjak iz “Badela”, radili u “Končaru”, kupovali knjige u “Veselinu Masleši”, vozili se “Pajićevim” liftovima.
Naše prijatelje nismo birali po imenima i vjeroispovijestima, nego po dobrom igranju fudbala ili košarke, birali smo ih po komšiluku, drugarstvu, istim afinitetima ili prema ljubavi za voljeni fudbalski klub. Naši prvi skriveni ljubavni pogledi u školskim klupama ili kafićima nisu bili usmjereni prema nekoj pripadnici iste vjere, nego prema nekim lijepim plavim, zelenim ili smeđim očima.
Mogao bih još nekoliko stranica potrošiti na nabrajanje svega što je bilo drugačije, a opet naše zajedničko.
A onda, prateći sve ove događaje u posljednjih 25 godina, sve zlo koje nas je pogodilo i svu nesreću koja nas je zadesila, jednostavno shvatiš da su upravo najveće zlo napravili oni koji su veći dio svog života proveli u svemu ovom nabrojanom, a ne u demokratiji, kako su nazvali ono što se događalo od prvih izbora 1990. godine. Da gotovo nema zlikovaca mlađe generacije i da su gotovo svi ratni zločinci tu negdje oko moje generacije ili nekoliko godina stariji od mene. Upravo oni koji su svoje školske klupe, sportske terene, kina i kafiće, biblioteke i parkove, stadione, plaže, ulice i mostove bratstva i jedinstva… dijelili s pripadnicima svih vjera, nacija i etničkih pripadnosti. Upravo ta generacija, koja je odgajana da su Valter, Mladen, Ivo i Omer heroji, a razni Kalabići i Pavelići zločinci najgore vrste.
Šta će biti s djecom?
Sasvim je normalno da se čovjek pita ko je i kako njih odgajao. Kakve su oni roditelje i drugove imali? Ili, da se pitaš još gore – kakve će nam biti buduće generacije? Odgajane u dvije škole pod jednim krovom, generacije koje imaju sasvim drugačiju istoriju posljednjih 30 godina, koje gledaju različite TV programe, uče različite jezike i konstantno slušaju o tome kako su ugrožene. Uostalom, i generacije koje navijaju za susjedne i komšijske reprezentacije.
Šta će s njima biti kada dođu u tridesete ili četrdesete? Hoće li biti isti kao ovi koji robijaju po zatvorima za svoja nedjela, ili se još kriju od ruke pravde? Kako im objasniti da se uvaženi i značajni član nekog društva ne postaje ratnim zločinom? Ili mržnjom prema drugačijem od sebe? Kako im objasniti da je svaki ratni zločinac i zlikovac – i materijalno, i egzistencijalno – priznatiji u društvu, pa čak i u vjerskim ustanovama od nekog službenika, rudara ili inženjera, koji samo rade svoj posao časno i pošteno? Kako im objasniti da smo za samo 45 godina uspjeli upropastiti tako slavnu i ponosnu antifašističku istoriju svih naših naroda i narodnosti?
I kako sam sebi objasniti da je ono vrijeme bratstva i jedinstva uopšte izrodilo ovakve zlikovce? Trebamo li se bojati šta će tek iznjedriti vrijeme ovih poremećenih vrijednosti u kojima živimo? Ili, možda, ovog puta bude baš obratno?
Ko zna? Vrijeme će pokazati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera