Reform torta gospodina Wigemarka

Stav Evropske unije je da reforme nemaju alternativu, kategoričan je specijalni predstavnik Evropske unije (Al Jazeera)

“Nemamo oraha, mogu li lješnjaci?”, upitala je svog supruga gospođa Wigemark zagledajući prazno dno IKEA-ine posude u kojoj inače stoje mljeveni orasi.

Toga dana je njen suprug u goste u svoj sarajevski dom pozvao neke ugledne bosanskohercegovačke parlamentarce da, u tišini, rahatluku i prijatnoj kućnoj atmosferi, razmotre problematiku usvajanja zakona o akcizama, koje se oteglo mimo svake mjere strpljenja međunarodne zajednice.

“Kakvi lješnjaci?”, trgnuo se iz razmišljanja o budućnosti zemlje u koju ga je Europska komisija poslala specijalni predstavnik Europske unije u Bosni i Hercegovini Lars Gunnar Wigemark.

“Mili, pitam te da li lješnjaci mogu zamijeniti orahe?”, s blagim osmijehom je svog zabrinutog supruga pogledala gospođa Wigemark.

“Gdje?”

“Pa, u reform torti, dušo”, nastavila je objašnjavati gospođa svome suprugu, očito preopterećenom odgovornošću prema bosanskohercegovačkim građanima.

“Stav je Europske unije da reforme nemaju alternativu”, naglasio je specijalni predstavnik EU-a.

***

“Opusti se, mili, govorim o torti za naše goste. Previše radiš u posljednje vrijeme, stvarno ti treba odmor”, izrazila je zabrinutost Wigemarkova supruga.

“Odmorit ću nakon što se usvoje ove proklete akcize. Stavi lješnjake, bademe, šta god. Ništa, pa ni orašasti plodovi, ne smije stajati na europskom putu ove zemlje”, rezignirano reče šef Delegacije EU-a u Bosni i Hercegovini ustajući iz fotelje da pripremi nešto za piće gostima koje očekuje.

“Šta još ide u tu tortu?”

“Brašno, jaja, dvije-tri kašike jake crne kafe…”

“To je dobro”, prekide je suprug. “Crna kafa će parlamentarcima održati budnost i povećati pritisak na strani koja se zalaže za akcize. Žao mi je što te zamaram s ovim, je li ostalo možda onih kolača od Diplomatskog bazara?”

“Nije, sve se pojelo onog dana kad nam je bio Sadik Ahmetović”, snuždeno će gospođa Wigemark.

“Ništa, daj da ti sameljem te lješnjake, ionako sam krenuo raditi s blenderom, da im pripremim smoothie.”

“Smoothie? Nećeš im ponuditi onaj dobri konjak?”

“Ne, Salko ne pije, a ionako mi trebaju zdravi. Mala vitaminska bomba je dobra za zdravlje.”

“Mili, dobro si to rekao. Da li je neko od njih alergičan na nešto? Brašno? Lješnjake? Da li da koristim bezglutensko brašno? Da li lješnjaci stvarno mogu zamijeniti orahe?”, upita gospođa, svjesna opasnosti koju po europski put Bosne i Hercegovine može imati pogrešan sastojak u kolaču.

“Da li je OK ako u tortu dodam ruma?”

“Otkud znam…”, umorno će europski diplomat svojoj supruzi.

“Valjda ne može rum ni u kolaču ako čovjek uopće ne pije alkohol, propisi se moraju jednako primjenjivati, inače vladavina prava nikad neće biti uspostavljena. S druge strane, glutensko, bezglutensko, lješnjak, badem, smeđi šećer, bijeli šećer… to je druga priča. Ako zakon može kroz parlament u hitnoj, umjesto u redovnoj proceduri bez pravog razloga, onda može i lješnjak umjesto oraha s razlogom. Na kraju, jezgra je toliko skupa da me čudi da Valentin Inzko nije izrazio zabrinutost zbog toga.”

“Shvatam te, mili… samo ne shvatam zašto je nama toliko bitno da se te smiješne akcize usvoje.”

***

“Kako ne shvataš? Nije nama bitno, bitno je za građane Bosne i Hercegovine, kojima je potreban način da vrate novac koji im poklanjamo”, objasnio je ambasador.

“Čekaj malo… da vrate novac koji im poklanjamo? Pa koliko će novca građani dobiti?”, začuđeno upita gospođa Wigemark.

“Građani neće dobiti novac, nego autoputeve. A onda će novcem koji će biti prikupljen od povećanih akciza i putarina otplatiti te autoputeve koji su izgrađeni novcem kojeg smo im poklonili”, nastavio je objašnjenje gospodin Wigemark.

“Pa kako im ga onda poklanjamo ukoliko će nam ga vratiti?”, još je zbunjenije izgledala gospođa.

“Poklanjamo im mali dio, većinu novca im posuđujemo uz kamatu, ali to nije sve. Ukoliko dobiju kredite za izgradnju cesta, dobit će i kredite Međunarodnog monetarnog fonda, koji će omogućiti njihovim vlastima da ne bankrotiraju. Logično, zar ne?”, upita svoju suprugu specijalni predstavnik.

“Građani će na kraju plaćati cestarinu da bi se vozili cestama koje su izgrađene kreditima koji su otplaćeni njihovim novcem? A uz to će se još i dodatno zavaliti u kredite koji će njihovim političarima omogućiti da nastave vladati bez brige?”

“Da, ali samo ako se usvoje zakoni o akcizama. U suprotnom neće imati tu mogućnost i zato je jako važno da tvoja torta ispadne što bolja.”

Gospođi Wigemark tek sad ništa nije imalo smisla. Niti to što njen suprug interese međunarodnih financijskih agencija i bosanskohercegovačkih političkih elita predstavlja kao interese građana Bosne i Hercegovine, niti to što se on očito ponaša kao službenik neke mikrokreditne organizacije koji pokušava siromahu uvaliti povoljan kredit za jahtu, a naročito joj nije imalo smisla to što ona mora praviti kolače za tu svrhu.

“Čekaj malo… ovo s kreditima bi bilo kao da ja pozovem sav parlament u goste, od gostiju zatražim da mi za ovu reform tortu donesu sastojke i da im onda svaku krišku naplatim dvije-tri marke, a njima se, ustvari, torta možda niti ne jede. Je li tako?”, upitala je gospođa Wigemark svoga supruga.

“Otprilike tako nekako…”

“I oni će tako nešto izglasati?”

“Da, barem polovina njih”, potvrdi specijalni predstavnik EU-a u Bosni i Hercegovini.

“Ali, zašto bi žrtvovali interese građana za kredite?”, u nevjerici upita gospođa.

“Jer kad si gladan, nisi svoj.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera