Piše: Miroslav Filipović
U Makedoniji već tjednima vrije, opozicija traži ostavku premijera Nikole Gruevskog i redovito objavljuje tzv. bombe – navodno autentične snimke koje dokazuju duboku korumpiranost najviših državnih dužnosnika. U Skoplju i drugim gradovima bilo je uličnih sukoba, demonstranata i policije.
Veliki prosvjed, održan prošle nedjelje u glavnom gradu Makedonije, najavljivan je kao „Dan D“ iako se na njemu nije okupilo očekivanih 100.000 demonstranata. Opozicija najavljuje da neće odustati sve dok premijer i vladajuća koalicija ne odstupe s vlasti.
The New York Times ovih je dana objavio poveći tekst o „gandijevskoj pobuni protiv vlasti“, citirajući šefa lijeve opozicije Zorana Zaeva koji je najavio nenasilnu borbu sve dok Gruevski ne da neopozivu ostavku.
U Makedoniji su ispunjeni svi elementi narodne revolucije kakve smo posljednjih godina viđali diljem svijeta. Nedostaje tek jedan sitni detalj – ovoj revoluciji još nije izabrana boja. Poneki mediji nazivaju je „makedonskim proljećem“, no neka pastelna boja ili mirisni cvijet u nazivu ipak bi djelovali sugestivnije.
Revolucionarni herbarij
Nema narodne revolucije u svijetu, uspjele ili neuspjele, koja u posljednjih desetak godina nije dobila „cvjetni“ ili „obojani“ naziv. Pastelne boje su tu kako bi, valjda, premazale sivilo režima koji je na redu za rušenje ili da bi, pak, zamazale oči lakovjernim građanima.
Posljednja velika „obojana“ revolucija bila je ona Narančasta u Ukrajini (točnije, njezin drugi čin – prvi je pod tim nazivom odigran još 2004.) koja je krenuvši s kijevskog trga Majdan ubrzo prerasla u oružani sukob s proruskim dijelovima zemlje.
Kao da je netko revolucionarnu inspiraciju dobio u Botaničkom vrtu ili listajući herbarij.
Imali smo nedavno i Arapsko proljeće odnosno Revoluciju lotosa u Egiptu i Revoluciju jasmina u Tunisu. Prije toga bile su i Revolucija šafrana u Burmi te Revolucija ruža u Gruziji. Kao da je netko revolucionarnu inspiraciju dobio u Botaničkom vrtu ili listajući herbarij.
Čim čuje za boje i cvijeće, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu lice vjerojatno posivi jer većina tih obojanih revolucija odigrava se u njegovom dvorištu, na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Stoga će u Kremlju reći da su „obojane revolucije“ izvozni proizvod Washingtona i sredstvo kojim američke tajne službe obaraju političke režime koji se ne uklapaju u njihovu geopolitičku sliku.
Pritom u Moskvi drže kako su „obojane revolucije“ usmjerene ka „državama s kojima Rusija ima partnerske odnose“, a sve kako bi se raširilo antirusko raspoloženje i smanjio njezin utjecaj na postsovjetskom prostoru.
No, pustimo kremaljske interpretacije. Vratimo se samim revolucijama i njihovim bojama i mirisima.
Proljeće je, a na ulicama nemir
Dok traju, a i dok se pripremaju, u revolucijama ima nečeg poetičnog. Recimo, strast koja obuzima revolucionara kada s barikada diže glas za bolji svijet ili juriša na kordon policije, pa čak i dok ne znajući kamo sve to vodi baulja ulicom nošen svjetinom. To je taj osjećaj koji pleše na tankoj liniji između unutarnjeg i uličnog nemira. Ali onaj pravi, poetski nemir, prije svega je stvar pojedinca, i to najčešće neprilagođenog, dok je ovaj drugi, ulični nemir, s porivom ka prevratu, kolektivan i ekstrovertiran.
Većina iskustava govori da od revolucija obično ostaju tek poetske sanjarije ili noćne more. Istinski revolucionari rijetko su oni koji na koncu uspjelih revolucija završe na tronu. Snovi se ne ostvaruju lako. Čak i kada revolucije isprva djeluju kao napokon dosanjani sni, obično se na javi pokvare. Poetičnosti tu ne ostaje mnogo mjesta na kojemu bi se ugodno osjećala. Stoga se nekako teško oteti dojmu da su današnje revolucije zapakirane i isporučene kao proizvod. A takav, kao što znamo, mora biti privlačan da bi bio uspješan.
Marketinška formula privlačnosti jest u tome da se i revolucija prodaje kao odjevni predmet. Valjda su zato skoro sve revolucije u novije vrijeme bile poput sezonske, najčešće proljetne modne kolekcije.
Još od davnog „Proljeća naroda“ 1848. godine, pa onog čuvenog Praškog proljeća 1968. ili lokalno značajnog Hrvatskog proljeća 1971. pa preko već spomenutog Arapskog proljeća i Turskog proljeća koje je izbilo – da sve ostane u ugođaju vrtnog zelenila – zbog jednog parka u središtu Istanbula, sve do kratkotrajnog lanjskog Bosanskog proljeća i nedavnog „crnog proljeća“ započetog u američkom Baltimoreu – to je godišnje doba vrlo inspirativno i za revolucionare i za, ako ćemo se zakačiti za teorije urote, obavještajne službe koje ih smišljaju.
Boje, mirisi i cvjetni uzorci
Proljeće je doba godine kada se budi priroda, ali i društvo. Vrijeme je to kada su dani topliji i sasvim pogodni za boravak na ulicama ili trgovima. Vrijeme je to koje prethodi dugom toplom ljetu, a zatim i klimatski još uvijek ugodnoj jeseni. Dakle, najpovoljnije razdoblje za dugi boravak na ulici i ustrajni pritisak na režim koji se želi svrgnuti. U tom proljetnom ozračju, revolucije se dizajniraju kao modne kolekcije.
Svaka danas ima svoj prepoznatljiv logo i boju, svoje pjesme i zastave, čak i odjeću. Ukratko – stil. Prevladavaju tako pastelne boje (ukrajinska narančasta, „bijela revolucija“ u Iranu 1953. a potom i ona djelomičmno uspjela „zelena“ 2009.; „žuta“ na Filipinima 1986.; „purpurna“ u Iraku 2005.), tople teksture („baršunasta revolucija“ u Čehoslovačkoj 1989. ili „traper revolucija“ u Bjelorusiji 2006.), a usto su još i parfimirane cvjetnim mirisima. Cvijeće je naročito inspirativno za revolucionare.
Prva takva „cvjetna“ bila je Revolucija karanfila u Portugalu 1974. kojom je srušena gotovo četrdesetogodišnja diktatura Antonija Salazara.
Cvjetne revolucije zapravo su postale dominantni „prevratnički“ trend od Revolucije ruža u Gruziji 2003. godine. Uslijedile su Revolucija tulipana u Kirgistanu, šafrana u Burmi, jasmina u Tunisu, libanonska Revolucija cedra, pa Revolucija maslina u Palestini, zatim visibaba u Armeniji, jorgovana u Moldaviji…
Nisu sve bile uspjele, nisu se sve ni jednako manifestirale niti su bile podjednakog intenziteta, ali im je cvijeće bilo zajednički nazivnik.
Više od 60 ‘obojanih revolucija’
Američki istraživački novinar specijaliziran za obavještajne teme, Wayne Madsen, inače vrlo kritički raspoložen spram tamošnje vlade, ustvrdio je kako su SAD do sada organizirale više od šezdeset „obojanih revolucija“ diljem svijeta – što uspjelih, što neuspjelih, a što onih koje su u tijeku ili začetku poput, kako je napisao prošloga tjedna, one koja se upravo događa u Makedoniji.
Intenziviranje „obojanih revolucija“ započelo je, po Madsenu, nakon rušenja Slobodana Miloševića u Srbiji 2000. godine. Među spomenutima, jedino ta revolucija nije imala proljetni štih s cvijećem i bojama, već je kolokvijalno bila nazvana Buldožer revolucijom.
Gdje god narod izađe na ulice, uvijek netko odmah vidi nevidljivu ruku CIA-e koja ih je tamo gurnula. Možda i jest tako, a možda su revolucije, u skladu s vremenom, doista postale sezonske kolekcije preuzevši logiku modnih trendova. Po tome su one tek demokratske dekoracije na šarenom plaštu neoliberalnog kapitalizma kojim je zaogrnut čitav svijet.
Izvor: Al Jazeera