Prvih poslijeratnih godina imali smo običaj koristiti vikende za kratak odlazak na more. Željni svega što smo propustili u ratnim godinama, već prvih lijepih majskih dana, u koloni od nekoliko vozila zajedno sa našim prijateljima, bježali bi prema jugu.
Tako smo jednog vrelog junskog vikenda na kraju milenijuma, završili u Stonu.
U povratku bi djeca spavala u autu kao i obično a ja bi ih jedno po jedno iznosio i polagao u krevet da nastave san. Tog ponedjeljka naš sin Luka se probudio, ali nije bio raspoložen kao inače, pa je nastavio spavanje. U neko doba me supruga zove na posao i jedino što je uspjela izgovoriti, bilo je: “Dođi odmah molim te, Luka nije dobro.”
Luku skoro da nismo mogli ni probuditi a njegovo maleno tijelo je bilo nekako opušteno kao da je odustalo od borbe.
Naredni sati i dani su bili vjerovatno najteži i najgori u našim životima. Od ljekara do ljekara, jedan kaže da po nalazima sumnja na šećernu komu, drugi na otkazivanje bubrega, treći da je nešto još gore i ozbiljnije kao da ono prvo ili drugo već nije dovoljno ozbiljno.
Nakon dolaska na Pedijatrijsku kliniku KCUS-a, konačno je uspostavljena prava dijagnoza i srećom završilo se za tri dana bez ikakvih posljedica. Moja supruga je tri dana i tri noći sjedila u neudobnoj plastičnoj stolici pored kreveta svoga sina koji ovih dana treba da proslavi svoj dvadeseti rođendan.
Što vam ovo sve pišem?
Danas sam u okviru humanitarnog projekta jedne televizijske kuće iz Sarajeva, išao sam u posjetu Roditeljskoj kući. Kući napravljenoj tik uz Pedijatrijsku kliniku u Sarajevu.
Kući u kojoj vrijeme provode djeca sa najtežim oboljenjima i njihovi roditelji. Kući koja je napravljena na inicijativu ljudi koji su i sami preživjeli užas saznanja da im djeca boluju od teške bolesti.
Kući napravljenoj od donacija dobrih ljudi i kući u kojoj nikad u životu nisam vidio više optimizma, nade u očima djece, boli i hrabrosti na licima roditelja i podrške i osmijeha ljudi koji tu kuću vode.
I kao što kod nas uvijek bude, nije bez razloga ta humanitarna akcija. Kuća je napravljena za roditelje koji su svoju djecu doveli na liječenje a nisu iz Sarajeva. Da više ne moraju spavati po hotelima, kod familje, prijatelja ili poznanika ili kao neki koji nemaju nikoga čak i po dva mjeseca u Golfu2 na parkingu klinike.
Godišnji iznos kao cijena jednog auta
Izuzev premijera Kantona Sarajevo koji je pomogao održavanje rada te najhumanije kuće na svijetu, naši političari nemaju osjećaj za podršku tom projektu. Oni brinu kako će kupiti novi automobil sa grijanim sjedištima, kako će naplatiti odvojeni život ili troškove dnevnica i mobilne telefonije.
Sredstva za održavanje kuće, za hranu onih koji borave u njoj, za grijanje, struju, vodu, za sve ostale troškove i dalje dolaze od humanih ljudi. A ne i od onih koji bi trebali i koji su uostalom više nego dobro plaćeni da brinu i za naše najmlađe.
Znam kakav smo mi šok preživjeli. Ali mogu samo zamisliti kakav šok prežive roditelji koji se odjednom sretnu sa najgorim dijagnozama svoje djece. A da ne govorim kakav je tek problem roditeljima koji iz Bužima, Cazina, Kulen Vakufa, Glamoča, Maglaja, Kladnja i drugih gradova u Federaciji BiH, kad trebaju doći u grad u kojem nemaju nikoga ili možda čak i i grad u kojem su prvi put.
Petog maja je objavljena vijest da je Vlada Federacije u martu pokrenula postupak javne nabavke 10 vozila ukupne vrijednosti veće od 740.000 konvertibilnih maraka. Za mjesec dana rada Roditeljske kuće potrebno je 12.000 konvertibilnih maraka. Dakle za godinu dana iznos je 144.000 KM. Kao što je cijena jednog ili dva vozila za koje se uvijek ima novca.
Ne daj Bože da samo jedan tren doživimo sve ono što doživljava svaka majka ili otac u Roditeljskoj kući, svako dijete koje vjeruje da će uskoro sve biti dobro i da će se vratiti svojim drugovima i sretnom i bezbrižnom djetinjstvu.
Unutrašnjost roditeljske kuće je obojena veselim bojama, ljudi koji su sve pokrenuli su brinuli i o najmanjem detalju. Sve sobe su okrenute na suprotnu stranu od klinike, dnevni boravak je pun igračaka, a djeca i roditelji koji borave u njoj imaju punu udobnost. Od smještaja, hrane, posteljine, sredstava za ličnu higijenu i dr. Roditeljska kuća ima i certifikat energetske efikasnosti.
Dom pun nade
Roditeljska kuća nije samo krov nad glavom. Roditeljska kuća je dom pun nade, dom pun smijeha i zahvalnosti u svakom pogledu majke čije je dijete bolesno i koje uskoro mora na operaciju.
Roditeljska kuća je mjesto u kojem jedni druge bodre, jedni drugima pružaju nadu i zahvaljujući ljudima koji je vode i koji su obezbjedili i psihologa i socijalnog radnika i higijeničara i kućepazitelja, borba sa najgorim i najtežim danima i noćima njihovih života je bar malo lakša.
U roditeljskoj kući sam upoznao predivnu djevojku Hanifu koja već danas treba da putuje u Istanbul na operaciju, njenog brata koji će joj biti donor i hrabru majku koja sve to junački podnosi.
Upoznao sam i dječaka Ajdina iz Goražda koji će ovih dana otići kući jer se na sreću uspostavilo da njegova bolest nije „ono najgore“ kako imamo običaj reći, izbjegavajući imena pravih dijagnoza za teške bolesti. Sa njihovih lica nije silazio osmijeh pun nade i zahvalnosti, svjesni da nisu sami i da pored ljekara, postoje i drugi ljudi koji im pomažu da prevladaju najgore dane i noći svojih života.
Zato gospodo političari, nađite novac za Roditeljsku kuću. Ili bolje rečeno stvorite ga kako znate da ta kuća nastavi rad. Kad ste već nama, svojom nesposobnošću i sebičnošću, dobrim dijelom uništili srednje godine a nekima i starost, uradite bar nešto da ova djeca imaju bar malo sretnija djetinjstva i mladost.
Izvor: Al Jazeera