Rusmir Karat: Novinar koji je živio za raju

Za nekoliko dana navršiće se godina od smrti Rusmira Karata, čovjeka koji je obilježio jednu epohu krajiškog novinarstva. Ostaće upamćen kao osoba koja je uvijek bila vedra i nasmijana.

Stalno na usluzi mlađim kolegama, upućivao ih je u tajne novinarstva, predlagao im teme i povezivao s ljudima.

Rusko je, kako su ga odmila zvali, imao instinkt za dobru priču. Dok bi zajedno šetali gradom, on bi u hodu pronašao nekoliko motiva i tema. Jednostavno, gledao je, slušao i mislio novinarstvo.

Yutel sasvim slučajno

Iako se novinarstvom počeo baviti još u mladosti, radeći kao novinar u jednom radničkom kolektivu u rodnoj Bosanskoj Dubici, u profesionalno novinarstvo je zakoračio sasvim slučajno i ostao u tom poslu do kraja svog života. Bilo je to 1991. godine, kada se Rusmir iz rodne Bosanske Dubice uživo javio Goranu Miliću, tadašnjem uredniku Yutela, izdiktiravši mu imena vođa paravojnih formacija u Bosanskoj Dubici, nakon čega je završio u logoru.

Taj dan mu je vječno ostao u pamćenju i nikada se nije pokajao zbog javljanja za Yutel. Govorio je kako bi to opet učinio zbog svojih komšija i svih nevinih koji su tada stradali.

Poslije izlaska iz logora nastanjuje se u Zagrebu, gdje se nastavio da se bavi novinarstvom, a zatim dolazi u Bihać, gdje nastavlja svoju novinarsku karijeru i ostaje do smrti.

Tajna uspjeha

Među kolegama poznat kao novinar koji prvi dođe na lice mjesta. Uvijek dobije izjavu koju drugi nemaju. Najviše je volio priče o običnim ljudima i njihovim sudbinama. Imao je običaj reći kako je svaki čovjek neispričana priča.

Mnogo je onih kojima je valjao pišući o njima. Bilo je tu mladih i talentiranih osoba, književnika, pisaca i ljudi sa neobičnim hobijima, ali i onih koji su živjeli teškim životom.

[Ustupio kolega novinar]

Uvijek je isticao da je teško biti novinar u današnjem vremenu, posebno onima koji nisu prodane duše i politički vojnici.

Svojom iskrenošću i ljubaznošću je plijenio ljude, te je na taj način lako dolazio do informacija i priča. Govorio je da onaj ko ne posjeduje ugled u mjestu gdje radi, niti je poznat po poštenju i nije brz u svom poslu, ne treba ni da se bavi novinarstvom.

Sjećam se da bi nakon neke press konferencije uvijek zvao na kafu, a kad ogladni i na burek. A kad bi mu prigovorio da on uvijek plaća, samo bi odmahnu glavom i kratko odgovorio “Ti ćeš plaćati kad se zaposliš.”

Teška bolest

Rak mu je dva puta zadao težak udarac. Prvi put se uspio oporaviti. Čak se poslije toga vratio se poslu i govorio je kako mu novinarstvo dođe kao svojevrsna terapija. Dok bi sjedili na kafi, Rusko je vadio svoje lijekove koje je morao uzeti u tačno propisano vrijeme.

A kad bi mu neko prigovorio da je vrijeme da se povuče od novinarskog posla, govorio je da mu nije priča i kafe sa kolegama, stalno bi mislio na bolest.

Umro je 16. decembra, 2015. godine. Samo nekoliko dana prije, obišao sam ga sa kolegama nakon što smo čuli da se vratio iz Sarajeva gdje je bio na terapijama.

Ostao mi je  u lijepom sjećanju, kao čovjek koji je uvijek bio tu kada ti treba savjet i bilo kakva pomoć. Ukopan je na centralnom gradskom groblju humci u prisustvu porodice, rodbine i prijatelja. Skromno, baš onako kako je i živio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera