Šabanadžović: Na Grbavici sam gledao smrti u oči

Refik Šabanadžović, Reprezentacija Jugoslavije, Željo, Crvena Zvezda
Šabanadžović je sa nepunih 20 postao reprezentativac Jugoslavije [Al Jazeera]

Šabanadžovići su iz Tuza, varoši nedaleko od Podgorice. U lokalnom klubu Dečić, koji je ime dobio po obližnjem brdu, Refik je počeo igrati nogomet. Nikada nisu živjeli u izobilju. Jedna glava hranila je sedmero.

Piše: Emir Delić

Prošle godine sam četiri dana proveo u Atini, zbog utakmice Grčka – Bosna i Hercegovine. Pričao sam o nogometu sa taksistima, mahom navijačima Olympiacosa. Kad bih pomenuo Duška Bajevića, oduševljenju nije bilo kraja. Duško je u Atini - James Bond. Famozan, jak karakter, neustrašiv. Trener koji je vodio velikane i uzimao titule.

Ali, Refika Šabanadžovića pamte kao velikog igrača. Legenda AEK-a i Olympiacosa. Možda više AEK-a, gdje je proveo pet godina i osvojio tri titule prvaka. Sa ''crveno bijelima'' iz Pireja uzeo je dva naslova.

Refik je u Grčkoj proveo sedam godina.  Priča mi da je to bio najbolji period života, sportski posebno. Dobro se zarađivalo, država je bila jaka, sport također.  Prave zvijezde su plaćali u kešu.

Olymipacos ponudio milione

''Otišao sam u Grčku, jer mi je propao transfer u Englesku. Zvali su me iz Aston Ville, ali nisam otišao na Ostrvo. Bilo je to vrijeme kada su moji saigrači iz Zvezde odlazili u velike klubove, Pančev u Inter, Savićević u Milan, Prosinečki u Real, kasnije Mihajlović u Romu... U AEK me je zvao Dušan Bajević. Atina je zaista lijep grad, ljudi su sjajni, temperamentni. Uživao sam, igrao dobro, živio lijep život. Klima mediteranska, hrana odlična...''  

AEK je dolaskom Šabanadžovića postao broj jedan klub u Grčkoj. Bio je najbolji igrač prvenstva nekoliko godina, a onda je veliki rival Olymipacos ponudio milione za transfer.

''Predsjednik Olympiacosa je Sokrates Kokalis, najbogatiji Grk. Zvao me lično na pregovore. Niko nije smio znati da ja kao igrač AEK-a razgovaram sa gazdom Olymipacosa. Otišao sam u njegovu vilu. Za to vrijeme, čuvale su me specijalne jedinice grčke policije, ali i Kokalisovi zaštitari. Mislio sam u sebi ''Refik bolan što ti ovo treba, gdje dolaziš, pusti pare, valja živjeti''. Razgovarao sam sa Kokalisom, večerao sam njegovom porodicom i dogovorio svoje uslove. Nikada nisam imao menadžera, sve sam radio sam, završavao posao, potpisivao ugovore. Nisam se pokajao, jer sam u Olympiacosu napravio velike stvari, postao sam legenda kluba.''

Refika Šabanadžovića pamte kao velikog igrača. Legenda AEK-a i Olympiacosa. Možda više AEK-a, gdje je proveo pet godina i osvojio tri titule prvaka. Sa ''crveno bijelima'' iz Pireja uzeo je dva naslova.

Šabanadžovići su iz Tuza, varoši nedaleko od Podgorice. U lokalnom klubu Dečić, koji je ime je dobio po obližnjem brdu,  Refik je počeo igrati nogomet. Nikada nisu živjeli u izobilju. Jedna glava hranila je sedmero. Refik kaže da nikada nije bio gladan, ali priznaje da nije mogao kupiti neke stvari koje je želio. Odjeću, patike, loptu... Prije Želje, zvao ga je i Partizan, ali otac Halil nije ga želio pustiti u Beograd, dok ne završi srednju.

Bio je kratko u podgoričkoj Budućnosti. No, prave stvari napravio je  u Željezničaru. Bio je dio sjajne generacije kojom je komandovao Ivica Osim. Sa Crvenom zvezdom  je 1991. godine bio prvak Evrope.

Doveo ga Osim

Šabanadžovića je sa 18 godina u Želju doveo Ivica Osim. Legendarni Švabo u njemu je vidio ono ''nešto''. Refik će mu kasnije pokazati da nije pogriješio. Sa nepunih 20 postao je reprezentativac Jugoslavije. Dva puta su ga sportski novinari birali za najboljeg veznog igrača Jugoslavije. Kaže da je osjećao nelagodu, pa i strah kada je došao u ''dolinu ćupova''. Veliki trener, odlični igrači koji su u to vrijeme igrali za Željezničar, stvarili su mali strah. Bojao se da neće uspjeti. Stotine pitanje u glavi: Šta ako ne postane igrač, kako će se vratiti kući, šta će reći porodici, šta prijateljima?

''Ja sam završio Medicinsku školu, pa i da nisam uspio u nogometu, vjerovatno bih radio negdje u bolnici i ko zna kakav bi život imao.''

U Želji je trenirao i tri puta dnevno, plus sklekovi i trbušnjaci kod kuće. Svjestan da će samo napornim radom uspjeti i napraviti karijeru. Trebalo je pronaći put u prvu ekipu, među ''vukovima'': Bahtić, Baždarević, Paprica, Nikić, Komšić, Odović...

U Želji je bilo igrača sa svih strana. Sve zvijezde, mangupi, a Refik iz provincije. Trebalo se dokazati.

Otišao sam u Grčku, jer mi je propao transfer u Englesku. Zvali su me iz Aston Ville, ali nisam otišao na Ostrvo. Bilo je to vrijeme kada su moji saigrači iz Zvezde odlazili u velike klubove, Pančev u Inter, Savićević u Milan, Prosinečki u Real, kasnije Mihajlović u Romu... U AEK me je zvao Dušan Bajević. Atina je zaista lijep grad, ljudi su sjajni, temperamentni. Uživao sam, igrao dobro, živio lijep život. Klima mediteranska, hrana odlična... 

''Družio sam sa Radmilom Mihajlovićem, on je došao iz Foče. Za većinu smo Mihajlo i ja bili ''seljaci''. Često su nas zezali, prodavali nam mahalske fore, a Radmilo bi se odmah tukao. Svi su ga se bojali u ekipi, a ja sam pokušavao rješavati probleme razgovorom.''

Željo je sredinom osamdesetih godina imao vjerovatno najbolju ekipu u bivšoj državi. Refik je bio njen dio, ali se nije osjećao kao zvijezda.

''Igrao sam dobro, često sam izlazio navečer, bio sam popularan. Ali, Sarajevo nije takav grad gdje neko može imati status zvijezde. Zvijezde su bile u Beogradu i Zagrebu. Mi smo bili u centru pažnje najviše tokom sezone 1984/85. Igrali polufinale Kupa UEFA. Vjerujem da se svaki ljubitelj nogometa na ovim prostorima sjeća tih mečeva i nesretnog ispadanja od Videotona na Grbavici. Šteta, jer smo imali odličan tim i najboljeg trenera na svijetu, Ivicu Osima. Švabo je od mene napravio igrača.''

Dobre igre otvorile su mu vrata Crvene zvezde. Odlaskom u Beograd, napravio je veliki korak u karijeri. Već je bio afirmisan igrač, reprezentativac i znao je da mora dalje, iako je bilo teško napustiti grad i klub.

''Dobio sam ogroman novac i stan u Sarajevu. Dobio sam i automobil. Sjećam se kada sam odnio prve pare ocu Halilu u Podgoricu, on me je pitao ''sine, šta da radim s ovolikim parama''. Bilo je lijepo u Beogradu, fino sam primljen. Najviše sam se družio sa Belodedićem, Pančevom, Savićevićem, Proseničekim... Imao sam dosta prijatelja među pjevačima, najbolji sam bio sa narodnjacima, Šabanom Šaulićem i Ljubom Aličićem. Kada su dolazili u Beograd, često sam se družio sa Halidom Bešlićem i Nazifom Gljivom. Živio sam mirnim životom, oko mene nije bilo afera, nisam se zabavljao sa manekenkama, pjevačicama. Samo treninzi i utakmice. Sve je krenulo kao u najljepšoj bajci.''

Dani neizvjesnosti

Mrak. Upravo je to bilo pred Refikovim očima na stadionu Grbavica, nakon jednog teškog duela. Prvi put na sebi nije imao plavi dres. Umjesto njega, onaj crveno-bijeli. Bio je pretežak. Osjećao se u toj majici izgubljeno. Kao da je izdao Želju. Udarac u glavu nakon kojeg je gledao smrti u oči.

''Uhhh... I sad me uhvati neki strah dok pričam. Došli smo u Sarajevo, Crvena zvezda je igrala protiv Želje. Odsjeli smo u Holidey Innu. Cijeli dan i večer uoči tekme, proveo sam sa prijateljima. Poželio sam se Sarajeva, raje, rodbine. Bio sam u ''Estradi'', pa ''kod Šerbe'', sve moja raja. I da budem iskren, nije mi se igrala ta utakmica. Gdje ću protiv Želje. Definitivno nisam bio spreman ni psihički, ali ni fizički. Morao sam igrati na Grbavici protiv svojih. Mnogo se očekivalo od mene, pa sam zaigrao. I onda se to desilo, dobio sam udarac laktom u sljepočnicu. Udario me Zoran Slišković. Nije namjerno, i dan danas vjerujem u to. Pao sam, izgubio sam svjest. Kažu da mi je život spasio željin doktor Josip Braco Jurišić. Izvukao mi je jezik. Da nije bilo njega, kažu da bih se ugušio.''

Uslijedili su dani neizvjesnosti. Da li će otvoriti oči, hoće li sve biti kao nekad. Duboka koma, nije znao za sebe nekoliko dana. Niko nije bio siguran da li će ostati živ, o nastavku karijere bilo je suludo razmišljati. Legendarni Šaban dok priča teško diše, gleda u prazno, glas mu podrhtava...

''Cijela Jugoslavija pratila je moje stanje. Ljudi iz Crvene zvezde htjeli su odmah poslati helikopter da me prebace u Beograd. Ipak sam ostao u Sarajevu, a kada sam malo došao sebi, prebacili su me u Beograd. Mjesec dana proveo sam u bolnici, a ukupno šest van terena. Ne mogu se nikad zahvaliti Crvenoj zvezdi, ljudima iz kluba, koliko su bili korektni prema meni. Sjećam se, isplatili su mi kompletan novac iz ugovora,  jer se nije znalo dali ću moći opet igrati.''

Oporavak je bio dug, težak, mučan. Refik kaže da se bojao kada je prvi put izašao na ulicu da prohoda. Mislio je da će pasti. Osjećao se nemoćno, kao beba u dubku. Nekako se vratio, prošao detaljne pretrage i počeo lagano trenirati.

''Bilo je problema, jer sam gubio orijentaciju u početku, a sve do kraja karijere osjećao sam male probleme. Borio sam se sam sa sobom i uspio. Vratio sam se još bolji. Igrao sam na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. finale Kupa šampiona na Zvezdom, osvajao sam trofeje u Grčkoj...''

Dobio sam ogroman novac i stan u Sarajevu. Dobio sam i automobil. Sjećam se kada sam odnio prve pare ocu Halilu u Podgoricu, on me je pitao ''sine, šta da radim s ovolikim parama''. Bilo je lijepo u Beogradu, fino sam primljen. Najviše sam se družio sa Belodedićem, Pančevom, Savićevićem, Proseničekim...

Vrhunac karijere u Zvezdi bio je Bari 1991. godine.  Nezaboravna generacija predvođena zvijezdama Savićevićem i Prosinečkim, osvojila je evropski tron. Nakon Steaue, to je bila druga titula za jedan klub iz istočne Evrope. Refik ističe:

''Da smo ostali na okupu, sigurno bi još nešto osvojili. Ovako, rat je učinio svoje. Raspala se jedna nevjerovatna ekipa. Mislim da smo se jeftino prodali. Bili smo evropski prvaci, a nismo uzeli pare koje smo objektivno trebali. Izuzeci su Prosinečki, Savićević, Pančev, Mihajlović i vjerovatno Jugović.''

Gdje nogomet zovu soccer

Karijeru  je okončao daleko, u Americi. Tamo gdje nogomet zovu soccer i gdje su navijači devedesetih jedva razlikovali aut od kornera. Nogomet se tek dizao, nakon što su SAD dobile domaćinstvo Svjetskog prvenstva 1994.

I da budem iskren, nije mi se igrala ta utakmica. Gdje ću protiv Želje. Definitivno nisam bio spreman ni psihički, ali ni fizički. Morao sam igrati na Grbavici protiv svojih. Mnogo se očekivalo od mene, pa sam zaigrao. I onda se to desilo, dobio sam udarac laktom u sljepočnicu. Udario me Zoran Slišković. Nije namjerno, i dan danas vjerujem u to. Pao sam, izgubio sam svjest. Kažu da mi je život spasio željin doktor Josip Braco Jurišić. Izvukao mi je jezik. Da nije bilo njega, kažu da bih se ugušio.

''Moj dobar prijatelj je Preki Radosavljević, a on je prava nogometna zvijezda u Americi. Osamdesetih i devedesetih godina igrao je tamo i bio jedan od najboljih igrača. Pitao sam ga za savjet i on mi je ponudio da dođem. U Grčkoj više nisam imao šta da tražim, osjećao sam da ne mogu igrati na visokom nivou, jer sam imao 30 godina, dolazili su mlađi i bolji. Potpisao sam za Kanzas. Htio sam da vidim kako je živjeti u Americi, jer sam prije toga obišao čitav svijet, samo nisam bio tamo. Proveo sam dvije nezaboravne sezone, naučio jezik. Nisam imao nikakvog pritiska, za razliku od Grčke. Igrao sam nogomet za svoju dušu. U Kanzasu mi se rodio sin. Nakon razgovora sa porodicom, odlučili smo da se vratimo i odabrali Sarajevo za svoju bazu. Ali, često putujem, stalno sam u Podgorici, gdje imam kafić, odem kod familije u Tuze. Živim jednim mirnim životom sa suprugom Zerinom, te djecom Aminom, Amilom, Adelom i Anelom. Vrlo sam zadovoljan i sretan čovjek.''

Izvor: Al Jazeera

Teme: 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.