Sačekuša za Gazdu

Večer prije, Todorić se obratio novinarima ispred policijske stanice u Kensingtonu (Al Jazeera)

Taj prizor bio je svojevrsni hibrid sekvence iz kakvog viktorijanskog trilera, o Jacku Trbosjeku recimo, snimljen na način Larsa von Triera i društva iz danske Dogme. Sirovo, nenamješteno, snimano “s ramena” u pokretu.

No, čovjek s kamerom nije bio danski dogmaš nego snimatelj Hrvatske radiotelevizije. On je usred Londona, na koji se u taj sat već nalegla vlaga ranog mraka, kaskao za sjedokosim muškarcem koji je hodao ulicom. Sustigavši ga, sjedokosi muškarac tada se okrenuo i – tko prethodno nije pročitao naslov iznad snimke koju su objavili hrvatski mediji nemalo se iznenadio -pred kamerom se ukazalo lice Ivice Todorića, trenutno najslavnijeg i najzloglasnijeg žitelja Londona iz ovih krajeva.

Bijeg u mrak

Kada se, pri prvom netremičnom gledanju ove “ekskluzivne” snimke očekivalo da će, kao večer prije ispred policijske stanice u Kensingtonu s usiljenom vedrinom okupljenim novinarima opet dobaciti onaj šeretski „ćao“, Todorić je učinio nešto posve neočekivano, a opet tako logično. Dao se u bijeg! Potrčao je lako, poput baletana, pa preko ceste šmugnuo u mrak bočne ulice.

Ono što je uslijedilo dostojno je antologije ovdašnjeg medijskog izvještavanja. Tih idućih dvadesetak sekundi sirovog, nepatvorenog reporterskog materijala, ali nedostojno ugleda javne televizijske kuće koja ga je emitirala pretvorilo se u vjerojatno najbizarniju snimku emitiranu na ovdašnjim televizijama koje su, hvala na pitanju, zadnjih četvrt stoljeća naemitirale se svakojakih ludosti.

Snimatelj, očito svjestan da bi u jurnjavi za bilo kakvom ekskluzivom o Gazdi u Londonu, mogao izgubiti “lovinu”, a s njom nedajbože i posao, poput Transformera se preobrazio u lovca na – ispričavam se na usporedbi – trenutno najtrofejniju medijsku divljač. Pa je potrčao za Gazdom, koji je lakoćom literarnih bjelosvjetskih lopuža kakvi se uvečer skitaju mračnim ulicama blještavih metropola, elegantno poput Arsena Lupina, već podosta odmakao neočekivanoj potjeri. Naš ga snimatelj, bilo je jasno već na startu te utrke, nije imao šanse uloviti.

Srednjoprugaš Todorić

Teško je reći što je uvrnutije u toj kratkoj, dvadesetsekundnoj snimci: činjenica da reporter s kamerom zaskače osumnjičenog tajkuna usred elitnog londonskog kvarta kao da bi ovaj ničice pao pred njim i priznao sve za što ga u domovini terete, tajkunov instinktivni bijeg od kamere ili također instinktivna odluka snimatelja javne televizije da poput paparazza krene trčati za njim (pa se valjda i baci na njega kada ga sustigne). Trčao je snimatelj s uključenom kamerom se dok se Gazdin crni kaput nije stopio s mrakom u dubini ulice u koju odjurio poput kenijskog srednjeprugaša.

No, znakovito je neobičan i Todorićev bijeg jer se njime dvostruko razotkrio: ne samo da sada svi znaju na kojim se lokacijama kreće i da je u dobroj kondiciji, već je izložen pogledima i znatiželji široke javnosti od koje se dvadeset i kusur godina tako vješto skrivao. Još do jučer bio je svemoćni biznismen s gusto isprepletenim vezama s državom, a prihodi njegovog koncerna činili su skoro 15 posto hrvatskog BDP-a. S takvim utjecajem i bogatstvom on bi novinare, i to odabrane, uz velikodušni blagoslov pripuštao u svoju blizinu samo kada je on to odlučio i poželio. A gle sada! Drsko ga spopadaju usred Londona, dahću mu za vratom i tjeraju ga u trk.

Ranjena profesija

Već je stoput prožvakana tvrdnja o tome da živimo u dominantno vizualnoj kulturi u kojoj se jednom slikom ili snimkom može reći više nego tisućama riječi. Bitno je vidjeti. Riječi su postale manje važne ili posve nevažne, a jedva da znamo čitati između redaka. Pa ne čudi što znatiželjna i nabrušena javnost kroz objektiv reporterske kamere gura nos u privatnost onoga koji je od te privatnosti učinio besramnu famu zaposjedajući javna dobra: dvorac, otok, plažu…

Javnost osjeća gnjevnu potrebu da razvlaštenog tajkuna vidi u ranjivim trenucima, čak i dok joj okrenut leđima bježi u mrak. No prizor iz Londona žalostan je i po novinare. Natjerani da predatorski čuče u sačekušama loveći ekskluzivu, koja se na koncu svodi u par krupnih kadrova lica proganjanog i par kurtoaznih rečenica, pokazuju koliko je danas izranjavana novinarska profesija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera