Sada znam zašto su šeici Vučićevi uzori

Da ne griješim dušu, nije u Dubaiju sve u hotelima; nešto je i u šoping molovima, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Saobraćajca ovde nikada nećeš videti”, pričaju mi moji domaćini u Emiratima – jedan Mladenovčanin, drugi Vranjanac, a već godinama obojica “Dubajanci” – dok se širokim autoputem sa šest traka vozimo ka Dubaiju.

Šanse da nas policija zaustavi na rutinsku kontrolu i slučajno ustanovi da vozimo bez saobraćajne, da je kolima odavno istekla registracija i da smo upravo sa 2,7 promila alkohola u krvi na pešačkom prelazu pregazili staricu, minimalne su. Na tebi je, kažu, odluka hoćeš li sesti za volan pijan. Ali onog trenutka kad napraviš neku glupost, budi svestan da će kazna biti munjevita i rigorozna.

I, uopšte, svi koje sam sreo tokom mog kratkog boravka u Dubaiju ističu kao jednu od najpozitivnijih stvari u ovom gradu – bezbednost. Kriminala gotovo da nema. Novčanik, kažu, možeš da ostaviš na sred ulice – sutradan ćeš ga zateći na istom mestu. Moguće samo da će neko u njega ubaciti još koji dirham, čisto da ti se nađe.

Kako funkcioniše pravna država

Shvatam i zbog čega ovde tako lepo “funkcioniše pravna država”, kako je to kod nas popularno reći. Zašto i ne bi funkcionisala? Šeik Rašid bin Said, otac aktuelnog vladara Dubaija šeika Muhameda, ni od čega je napravio metropolu i sve rođene na ovom pesku načinio bogatima. I to samo uz pomoć vizije i energije.

Doduše, ako ćemo pravo, uz pomoć vizije, energije i puno nafte. A ako ćemo baš iskreno (što, dok ste u Dubaiju i nije baš preporučljivo, barem ne javno), uz pomoć vizije, energije, puno nafte i 500.000 šljakera iz siromašnih Šri Lanke, Indije, Pakistana i ostalih bangladeša, koji su plaćeni manje od dolara po satu, žive u teškim uslovima (dešava se da više desetina koristi jedan bedni čučavac), sindikalno udruživanje ne postoji, za najmanji pokušaj štrajka ide se pravo u zatvor, a pasoš je gostujućem radniku blagovremeno oduzet – eno ga kod poslodavca, na sigurnom, pa čik se pobuni. Dakle, ponavljam: vizija i energija.

Naravno, čisto nedostatak sportske sreće uticao je na to da graditelji velelepnih stospratnica, hotela sa sedam zvezdica, veštačkih ostrva i ostalih čuda budu rođeni u kojekakvim indijama i Pakistanima. Bad luck, više sreće u sledećoj reinkarnaciji. Arapi rođeni ovde apsolutno su privilegovani, šeik ih mazi, pazi, obezbedjuje lečenje, školovanje, dobru zaradu, čak i kuće poklanja.

I, eto slike blagostanja, prosperiteta i vrtoglavog privrednog rasta koje bismo tako voleli da vidimo i u Srbiji. Nije čudo što šeik Srbije Aladin bin Vučić svoje uzore ima u emiratskim šeicima. Čini mi se, sada bez ikakve ironije, da u Dubaiju zaista svi vole svog šeika Muhameda. Svuda se mogu videti njegove slike, kao i slike njegovog oca i sina. Zašto mi se čini da bi i ovaj naš, više od ičega na svetu, voleo upravo takvu vrstu plebiscitarne ljubavi? E pa, baš kao što ni Beograd na vodi nije Dubai, tako ni to sa ljubavlju neće moći ove (1.001) noći.

Uvećani London Eye i Louvre

Čini mi se u kolima, u toj prvoj noćnoj vožnji Dubaijem, nikad kraja nizovima nebodera najrazličitijih oblika, veličine i lepote. Ima, bogami, i ružnih. Kao da je Milostivi Allah lično i svojeručno sa nebesa posejao po pustinji bezbrojno semenje, a semenje sitno, sjajno, metalizirano, iz koga je za samo 20-30 godina niklo sve ovo blistavo, stakleno, betonsko i metalno, sve ovo bezobrazno skupo i nepotrebno ogromno, sve ovo što me tera da izvijam vrat i, gledajući ga, pitam se treba li da budem impresioniran i zadivljen, ili, naprotiv, zapanjen i zgrožen. Moguće sve to zajedno i sve u isti mah.

Ulećemo u neki hotel i vozimo se liftom na 35. sprat. Tu je, u jednom baru, veče druženja ljudi sa naših prostora, ljudi koji su zaposleni i žive u Dubaiju. Tu se upoznaju, sklapaju nove veze – i privatne, i poslovne. Oni to zovu networking. Što se mene tiče, slabo sam tu radio na netu, ali sam fino poradio na pivu.

Sa terase puca pogled na more i šetalište duž obale. Eno i panoramskog točka, identičnog onom u Londonu (London Eye), samo većeg. Uskoro će biti završena gradnja. Tada će stanovnik Dubaija ponosno moći da kaže: “Juhu, jupi, ura… Imamo isti točak kao u Londonu, samo veći.” Takođe, uskoro se ovde otvara i Luvr. Sličan kao onaj u Parizu, samo… pogodite šta… Tako je, veći! Kako li su samo dobili prava na korišćenje ovog relativno poznatog brenda (Luvr)? Pa, rekoh maločas, samo ideja I vizija.

Iako smo na terasi, i dalje osećam miris hotela. Miris osveživača prostorije. Taj miris će me pratiti tokom čitavog boravka u Dubaiju. A kako i ne bi. Iz hotela u kome smo bili na networking večeri nastavljamo dalje u noć i selimo se u klub u kome ću za par dana nastupati. Mesto se zove “Tribeka” i nalazi se, takođe, u nekom hotelu. Pred jutro iz “Tribeke” odlazimo kući, tačnije – voze me u moj hotel.

Sve ima, skijalište i pingvini

Sutradan sam imao priliku da posetim stan mog domaćina Peđe. Nije to baš stan, više je nekako soba, jer čovek, zapravo, živi u hotelu. Iz Peđinog hotela odlazimo na svirku benda “Vesela mašina” mog dragog kolege Zeke Milionera, koji živi u Dubaiju, a svirka je, za promenu, održana u nekom hotelu. I sad nešto razmišljam: pored toliko hotela i tako razvijenog hotelskog života, ukoliko bih se sutra preselio u Dubai i zaposlio, recimo, kao animator u nekom hotelu, bila bi katastrofalna greška da iznajmim sobu i živim u istom tom hotelu. To je suludo, jer onda bi mi se sve svodilo na hotel. Mudrije bi mi bilo da lepo iznajmim sobu u nekom potpuno drugom hotelu i da na posao kao gospodin čovek dolazim u… hotel.

Ali, da ne grešim dušu, nije u Dubaiju sve u hotelima. Nešto je i u šoping molovima. Oni su centar društvenog života stanovnika ovoga grada. Popio sam kafu u jednom šoping molu, a s obzirom na to kakav pogled sam imao, bolje da sam pio kuvano vino i jeo uštipke sa kajmakom. Gledao sam pravo na ski stazu. Zavejalo fino, bele se krovovi koliba, žičara puna skijaša, spuštaju se sa neke padinice, deca u perjanim jaknama i sa kapama grudvaju se sankaju… Gle, eno i porodice pingvina, gegaju se ka onom delu planine koji je bliži Mekdonaldsu, Benetonu i Zari.

E, tu mi je proradio patriotizam i ja prezreh svo to bogatstvo, i naftu, i arapske pare, i sve silne zgradurine ogromne, i sve one lambordžinije i ferarije po autoputu, i sve ove grogirane pingvine u pustinji, i fejk Luvrove i lažne London Ajeve… Prezreh i onaj bankomat u koji ubaciš pare izbaci ti zlatnu polugu. Da, ima i to!

Ne kažem, million puta mi se desilo da krenem u Beogradu do samoposluge, ponesem mobilni, novčanik, ključeve, ali pih… zaboravim zlatnu polugu. Jeste korisna stvar. Ali, šta je bankomat u koji ubaciš novac a on ti izbaci zlato u odnosu na čitavu državu u koju ubaciš školovanje, vredno učenje, Vukovu diplomu, fakultet, sve desetke, energiju i želju, a država ti ne izbaci ništa, već, naprotiv, izbaci tebe iz države?

Palma koji(a) priča i hoda

Hvale se, “imamo u Dubaiju ostrvo u obliku palme”. Pa mi, bre, u Srbiji imamo Palmu koji(a) govori. Nije sad bitno šta i kako, ali da priča – priča. I šeta. Čudo prirode – drvo, a član vladajuće koalicije. Video sam na ulicama Dubaija bogate i prebogate koji u svojim Rols Rojsevima kao kućne ljubimce voze tigrove, lavove, geparde. Nisam impresioniran. Kod nas u Beogradu majmuni voze kola. Prepoznaćete ih, uglavnom imaju pančevačke registracije.

Moj izliv patriotizma u mozak prekide scena koja me momentalno ubedila da Beograd ipak u jednoj stvari ne može da se poredi sa Dubaijem. Žena obučena u crnu burku, sa crnom kacigom na glavi, lagano i dostojanstveno, jezdila je na crnom hoverbordu među šetačima u šoping molu. Diskretno počeh, onako za sebe, da zviždućem muzičku temu iz Ratova zvezda “Imperijalni marš” legendarnog Džona Vilijamsa.

(Nastaviće se…)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera