Sarajevski zemljotres budi sjećanja

Zemljotres koji se desio u 02:05 ujutro probudio je mnoge Sarajlije (EMSC)

Piše: Zvonimir Nikolić

Sinoć sam otišao na spavanje sat nakon ponoći. Nešto me je zaljuljalo, probudilo iz onog prvog sna za kojeg kažu da je najčvršći i  sjećam se samo da se polica sa knjigama počela nenormalno tresti. Pogledam na sat -02:05. Baš gluho doba noći. 

U prvom momentu nisam znao šta se dešava, onako iz sna. Prva misao mi je bila: “E kud premjestih onu policu na drugi kraj sobe?” Solidno je protreslo, ja sam utrčao u dječiju sobu da vidim je li tamo sve ok? Svi su spavali, a ja sam vratio,  zapalio cigaretu i nekako, još uzbuđen, počela su sjećanja…

Znam da se pričalo o zemljotresu u Skoplju 1963. godine. Tada sam imao samo par mjeseci pa valjda bio i zaštićen od sjećanja. Sljedeći je bio u Banjoj Luci 1969 godine i iskreno, ni njega se ne sjećam. Bio je to najveći zemljotres zabilježen na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz tog perioda se sjećam  filma koji je snimljen poslije toga. Film “Dan duži od godine“, film koji je kroz lične i kolektivne sudbine pokazao svu dramu banjalučkog zemljotresa. Ako se dobro sjećam, Adem Čejvan je bio glavna uloga.

Crna Gora 1979.

Ipak jedan zemljotres mi je ostao duboko u sjećanju. Onaj iz Crne Gore 1979. godine.

15. April. Dan željezničara.

Sjećam se kao da je bilo juče. Otac je radio u ŽTP-u i to jutro su trebali da iz Energoinvestovog TAT-a, prevoze prvi nuklearni separator za luku Ploče. Poslije da ide brodom do Rusije. Danima je pričao o tome, o posebnom vagonu koji je napravljen samo za taj projekat, tonama težine tog separatora, o tome da će im trebati najmanje dva dana dok dođu iz Sarajeva do Ploča. Separator je morao sporo da se vozi, ogromna težina na jednom mjestu, nije kao u klasičnom vozu raspoređena na mnogobrojne vagone. A otac je bio određen da prati taj voz. Koliko se sjećam, trebali su krenuti negdje oko podne.

Te godine je Uskrs bio 22. aprila, a mi smo sedam dana ranije zajedno sa roditeljima i familijom otišli na jutarnju misu u crkvi Sv. Ante u Sarajevu. Mati Bistričanka i to je nekako bilo logično. Čini mi se da je misa bila u 7 sati ali vrlo brzo nakon toga, u crkvi su odjednom počele da padaju neke slike sa zidova, da se ljuljaju svijeće na oltaru. Istrčali smo vani i gledali kako se čak i komad fasade odlomljava sa crkvenog tornja. To je bio prvi zemljotres koji sam doživio i dobro upamtio.

Nekako smo se na brzinu svi razišli, skoro i bez pozdrava, svako sa svojim brigama i strahovima.

Popadale saksije

Po dolasku kući, zatekli smo saksije cvijeća koje su popadale sa regala po foteljama. Mati je nazvala oca Stjepana koji je živio na 19. spratu nebodera u Hrasnom. I onako uspaničena odjednom počela da se smije. Deda je objašnjavao kako su komšije iz nebodera počele da bježe iz stanova a on je čuvao televizor da ne ispadne iz regala. Poslije je to objasnio jednostavnim riječima: – Sinko moj, Božja volja! Sa devetnaestog sprata ne mogu pobjeći nikako, ali žao mi  televizora. Tek kupio ovaj u boji.

Mi smo bili jako zabrinuti što otac treba da putuje taj dan. Separator je morao otići iz Sarajeva. Neće se Rusi puno obazirati na zemljotres. Rok je rok.

Otac je došao na ideju da nas odveze na izletište Rimski most i da tamo budemo čitav dan. Ako bude kakvih naknadnih zemljotresa, bar ćemo biti vani i na sigurnom.

Iako je bio april, Rimski most je bio pun izletnika. Mogu iz nazvati izletnicima iako je većina kao i mi samo pobjegla od zemljotresa na relativno sigurno. Otac se vratio, parkirao svog Princa u garažu i otišao svojim poslom, a mi smo ostali. Bićemo tamo do popodne pa ćemo autobusom kući.

Oko podne, gledali smo u pravcu pruge. Tačno, kao po redu vožnje, naišla je lokomotiva i ogroman vagon na kojem je bio taj separator. Čula se i sirena sa lokomotive i to TU-TU-TUTUTU i znali smo da to naš tata Željovac pozdravlja nas i da je on otišao sa brigama prvo za vlastiti život (jer šta ako se ponovi zemljotres a oni negdje na nekom mostu – a ima ih desetine samo do Mostara) i brigama za nas koji smo ostali tamo. Sirena nam je dala do znanja da je sa nama u mislima i da će biti sve ok.

Kasno popodne smo se vratili kući. Zemljotresa više nije bilo. Otac se vratio treći ili četvrti dan. Pričao nam kako je pješice išao ispred voza i davao signale mašinovođi kad da ubrza a kad da uspori. Uglavnom, separator je stigao u Ploče na vrijeme.

Zemljotres i vožnja avionom

Možda će neko reći da je ona država bila totalitarna, da nije valjala, da je bila diktatura ali jedno je sigurno. Bila je država u svakom smislu riječi. I mi smo bili solidarni.

Nekoliko godina kasnije sam počeo raditi i znam da se i tada i još dugo godina od naših plata odbijao jedan iznos za postradale u zemljotresu i za obnovu Crne Gore. I čini mi se da niko nije žalio za tim novcem. Doduše, u jednom trenutku i jesam, kada su prošle godine i kada su pojedine horde iz Crne Gore radile zlo po mojoj domovini. Tada mi je palo na pamet, Bože dragi, pucaju po nama a mi smo najduže odvajali novac za njihovu obnovu? Čak i kada su oni prestali sami sebi da odbijaju, nama se odbijalo još uvijek. Ali eto, valjda i to malo demantuje onu izreku da se “dobro dobrim vraća”.

U mojoj glavi vrlo često uporedim zemljotres sa vožnjom avionom. Nekako se čovjek osjeća bespomoćan. Zna da ne možeš ništa uticati i ničim spriječiti nešto što se uzburkalo u dubini zemlje. Kroz istoriju, zemljotresi su uništavali gradove, pa čak i čitave civilizacije. A ljudi su opet nastavljali dalje. Savladavajući i nadjačavajući snagu prirode.

Ipak, svako malo nam priroda da do znanja koliko smo zapravo mali.

P.S. Namjerno nisam htio nabrajati koliko je ljudi u kojem zemljotresu poginulo. Jer, koliko god je, zanemarljivo je u odnosu na to koliko smo mi, ljudi, pobili jedni drugih. I jasno dali do znanja, kada je šteta u pitanju, tu smo majstori veći od prirode.

Izvor: Al Jazeera