Piše: Damir Nikšić
Kao da nismo dovoljno unazađeni i ovako, već ćemo se sad u nedjelju unazaditi za još sat vremena! Ljeto je prošlo, dijaspora je otišla i vraćamo se na zimsko računanje vremena. Šta bi čovjek više mogao poželjeti?! Možda neku muzičku želju? Back to Black od Amy. Ona bi legla na tešku atmosferu ovih posljednjih oktobarskih dana, dok se spremamo da nas, uz teške oblake, prvi sumrak počne dokrajčivati sat ranije. Ali ćemo, zato, ujutro spavati sat vremena duže, jupiiii!
Jednom jedna voditeljica na nekoj od naših televizija, umjesto “po srednjoevropskom”, reče “po srednjovjekovnom vremenu”, i nije puno pogriješila, barem što se nas ovdje tiče.
Ja se mogu kladiti da pola raje koja je u tom trenutku gledalo emisiju nije ni skontalo grešku, jer im je taj lapsus imao više smisla nego sve drugo što je prije i nakon toga ispravno pročitala.
A možda nije ni to.
Možda su ljudi jednostavno oguglali, navikli na razne marifetluke: da ih zakidaju, sad ovdje – sad ondje, te od penzije, te od plate, kasni ovo, kasni ono, pa im više svejedno: ha, sat gore – ha, sat dole – k'o da to nešto mijenja. Ionako im je mrak na oči pao iz gorenavedenih i raznoraznih drugih razloga.
Po srednjovjekovnom vremenu
Ako se čovjek malo zagleda kroz prozor, vidjet će da mrak ovih dana pada u šest.
I šta fali da padne u pet? Pa, ionako živimo u mraku. Možda više nismo u “tamnici naroda”, ali kada smo već u tranziciji ka feudalizmu i mračnom dobu: “Neka bude mrak!” Što prije omrkne, prije će i osvanuti! Po srednjovjekovnom vremenu!
Ja sam prije mislio da je to zato što hoćemo, k'o biva, da se sinhronizujemo sa Srednjom Evropom, u sat, u minutu, u sekundu, pa sam računao da nam taj sat neće mnogo pomoći, s obzirom na to da smo zaostali decenijama, ako ne i po pola vijeka, pa i čitav jedan vijek (jer kada nismo “po srednjovjekovnom vremenu”, onda smo u Drugom svjetskom ratu).
Čitava regija pati od toga.
Vjerovatno je to direktna posljedica toliko učestalih promjena vremena. Pomutilo nam se. Pobrkalo. Znamo đe smo, al’ ne znamo kad smo. Morat će izmisliti neke emotikone na vremenskoj prognozi, nešto kao oni za meteoropate, samo za “hronopate”, odnosno za one koji pate od vremena – hronično – kao što mi u regiji patimo od svih tih bivših vremena, zbog njih i za njima.
Ko će to sve upratiti?! Svake godine se po dva puta mijenja vrijeme: posljednjeg vikenda u martu se prelazi na ljetno računanje vremena, a posljednjeg vikenda u oktobru se vraća na zimsko. Ne samo mi, već čitava Evropa! (A kud čitava Evropa…) Osim Islanda i Rusije (Dmitrij Medvedev je tome svemu rekao istorijsko NE!).
Ja sam prije mislio i to da, ako već nije politički, sigurno postoji nekakav kosmički razlog, naučni, nešto u vezi s planetom, gravitacijom, astronomijom, horoskopom, čime li… pa se moramo šaltati sad ovako – sad onako. K'o biva: nije Stvoritelj stvorio planetu baš najbolje, negdje nešto preskače, zapinje, pa smo mu mi našli fabričku grešku i sad krpimo i kuburimo s tim.
Sirotinji uvijek treba štednja
No, nije tako. Razlog je posve praktičan. Vele da je to zbog štednje u industrijalizovanim društvima.
Znači, sirotinja se negdje okupila i izglasala zakon koji će im uštedjeti novac za ogrjev tako što će pomjeriti satnicu ljeti unaprijed, a vratiti zimi, šta li… Zvuči logično. Sirotinji uvijek treba štednja. Pogotovo onda kada dogori do nokata. Tada nema druge nego pribjegavati svakojakim mjerama štednje, pa i ovakvim.
Ali, nije tako.
Prvo je 1895. godine izvjesni entomolog i astronom sa Novog Zelanda, rođeni Londonac, gospodin Džordž Hadson, to predložio, jer mu je takva satnica pružala dovoljno slobodnog vremena da sakuplja bube i baje popodne nakon posla u pošti, gdje je radio kao glavni ćato (bilo bi pravo čudo da je neki Maor ili Aboridžin iz Australije predložio takvo nešto).
Nakon njega je 1915. godine i drugi Londonac Vilijam Vilet, koji je bio poznati graditelj tog vremena, predložio istu stvar. Osim što je bio strastveni golfer, pa ga je, siromaha, nerviralo to što ljeti mora prekinuti partije golfa zbog sumraka, Vilijam je volio ujutro prije doručka da jaše konja. Tako je jednog ljetnog jutra na periferiji Londona primijetio da je sunce odavno izašlo, a da Londonci i dalje spavaju! Možeš misliti?!
Zato je čitavog života lobirao da se preko ljeta satnica pomjeri unaprijed ne bi li ljudi prije ustajali i išli ranije na posao, a on mogao rahat da završi svoju partiju golfa predveče. Nije to doživio, jer je umro od epidemije gripe, ali je, vele, u neka doba Čerčila zainteresovao za to…
Kao da Londonci sebi nisu mogli naviti satove ranije ili ustati ranije sa kokošima i prvim pijetlovima, ako im se ustajalo?! Pa, radili su to kroz čitav srednji vijek i mračno doba, što zbog sebe – što zbog lordova. Da, ali demokratija i parlamentarna monarhija su nešto drugo. Mora sve po zakonu.
Kao da biznisi, prodavnice i fabrike, nisu mogli sami pomjeriti radno vrijeme unaprijed i svako za svoj groš efektnije eksploatisati radničku klasu?! Mogli su, ali onda bi se sindikati bunili protiv svakog pojedinačno, a ovako kada država odredi, to ti dođe nešto kao “viša sila”. Do te mjere da postane sasvim prirodno. Vremenom se čovjek navikne i na vrijeme.
Dok jednom ne omrkne…
Tako da je ova priča o satnici, zapravo, tekovina modernog, industrijskog kapitalizma. Drugim riječima: ono što što su Prvi maj i “tri osmice” za radničku internacionalu 19. vijeka, to je ova satnica za industrijalce kapitalce, za kapitalizam (jednako kao i za državni kapitalizam). Prvi su ovo računanje vremena prihvatili Nijemci, pa tek onda Britanci, pa Amerika i ostale evropske zemlje.
“U nas” se počelo tek 1983. godine.
I evo nas danas, u dvadeset i prvom vijeku, Prvi maj je i dalje internacionalni praznik rada, ali su zato tri osmice davno izblijedile kada je o satnicama riječ: radi se i po 12, pa čak i 14 sati. No, ljetno i zimsko računanje vremena i dalje postoji.
Šta reći?
Dok jednom ne omrkne – drugom ne osvane. To je, jednostavno, tako. Vjerovatno zbog rotacije zemaljske kugle.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera