Satirični Osmi mart

"Sjećate li se smijeha? Ako je odgovor pozitivan, blago vama. Mene su nasmijali jutros kada su mi čestitali praznik", piše autorica (EPA)

Sjećate li se smijeha?

Ako je odgovor pozitivan, blago vama.

Mene su nasmijali jutros kada su mi čestitali praznik.

Mislila sam da se šale.

Koji praznik? Zašto?

Bura reakcija

Pa ovaj naš, osmomartovski što je izazvao buru reakcija u Kantonu Sarajevo.

Živimo u vremenu samozavaravanja, glumatanja, frustracija, kontroliranja, igranja. Ali, je i vrijeme i ekonomske krize, lažne demokratije, vrijeme u kome se plaše i satire. I u ovim vremenima migracija, nevolja, svi se dižemo na noge, kada nas neko iskreno, od srca, besplatno nasmije. Jer, treba znati kako biti i virtuoz i klovn u vremenima koja su gorka i prevrtljiva. Nije lako biti ni satiričar, u svijetu u kome se proganja i ubija. To im je valjda istovremeno i usud i misija.

Nekada davno, prije sedamdeset godina u onoj Jugoslaviji, koje sada više ni duhom nema, krenula je s radom jedna satirična radio emisija. Zbog nje kasnije su ljudi ostajali u svojim domovima. Tada nije bilo Zorana Kesića. Bila je vrlo slušana i u duhu svoga vremena. I onda je, stvarnost grizla i nervirala.

Ljudima je i pored aktuelnih događaja i rutinske svakodnevnice, trebalo malo i razonode. Potreban im je bio i tad humor, radost i optimizam. Pogotovo u vremenima cenzura, kada i nije bilo puno hrabrih, ludih, odvažnih da kažu ono što drugi i ne smiju reći. To „Veselo veče“ bilo je lijek i đaku, studentu, radniku… Zbog nje, okupljali su se i drugovi i drugarice, mirile su se zavađane strane, voljele se i tetke, sestre i svekrve i pored sveprisutne životne ironije.

I možda je baš tajni recept dugotrajnog postojanja te emisije bio što je i ona bila krojena po uzoru na Nušića, Steriju, Čehova. I tada je bilo onih koji šalu i ne vole. Ali, nije bilo toliko hejtera, kao što ih ima danas. Bila su to druga vremena, sretne okolnosti za satiričare bile su te, što tada nije bilo interneta, društvenih mreža. Imali su manje nezdrave konkurencije i onih koji žele da ih ruše.

Govorio što drugi nisu smjeli

Bilo je to vrijeme dostojanstva komedije, satire i humora. I tada je Čkalja saopštavao sa osmijehom, ono što drugi nisu smjeli. I on i ostali koji su kroz ovu emisiju prošli, bili su tada drugima inspiracija. I ne samo to, oni su optimistično bodrili nadu u ljudima, da strpljivo sačekaju adekvatan trenutak za svojih pet minuta. Trebalo je i tada da se čeka, da se istina, groteska iz ćoška istjera.

Trebalo je takta i humoru, da bi trajao i živio. Jer i tada su postojali tutori, moćnici koje je valjalo zabavljati, ali i njih je bilo tada nepoželjno uvrijediti. Luda sreća za satiričare je što tada kao danas nije bilo toliko nasilja. Jer, da jeste, neki od njih, bi upravo od takvih bili isprebijani i protjerani zauvijek prvo sa radija, onda i sa TV-a. Bila su to drugačija vremena. Humor je bio lijek za preživljavanje, a ne za omalovažavanje.

I bio je umiven, s puno dostojanstva i čuvanja drugih, čak onih o kojima govori.

I u Sarajevu pod opsadom jako odbrambeno oružje bio je baš humor. Zezale su se Sarajlije sa svim i svačim, uključujući vlastitu smrt, a ima li išta jače od toga. I ne samo Sarajlije.

Bili smo satirani, ali je satira opstajala i jačala.

Sitne duše

Danas…

I danas nas satiru: korupcija, nepotizam, bahati političari, svi oni što se domognu barem malo vlasti i pokažu koliko su sitne duše.

Zato im je stalo da satru svu satiru.

Jer se plaše.

Političari izbjegavaju satiričare jer im egoizam i stolica udare u glavu, pa i obnevide na njihov duh i humor. To je ironija sa kojom se svakodnevno i susreće satira.

Ah, da…

Sretan osmi mart.

Koja satira!?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera