Piše: Nataša Gaon Grujić
Uvijek sam željela da imam veliku porodicu, da nas je puno za stalom, da nas je toliko da šerpa mora obići krug od tanjura do tanjura, od ruke do ruke. Željela sam da imam puno djece, a eto rodila sam dvoje. Željela sam cuku, macu i veliku kuhinju. Imam mačka zove se Cicko, krajnje inovativno ime. Nemam cuku, a veliku kuhinju ću jednoga dana, možda, imati, ali i ova mala mi je dobra.
Željela sam da nađem čovjeka koji će me voljeti, čije će se gaće spojene štipaljkom za moje ljeti sušiti na balkonu, i našla sam ga, iz drugog puta.
Kafa, muzika, vijesti…
Ove godine imamo zimu, minuse i snijeg. Moje jutro je uvijek isto. Jutarnja kafa, radio, muzika, servisne informacije, pa vijesti. Gledam kroz prozor i mislim kako ne volim zimu, najviše zbog čišćenja automobila. Prije izlaska iz kuće lagano otvorim vrata od sobe koju još uvijek zovemo dječija, mada, odavno više nisu djeca. Nista se u prizoru nije promijenilo od vremena kada su bile male; mlađa je sklupčana, umotana do očiju, starijoj viri taban ispod pokrivača. Dobro je, pomislih, sve je kako treba.
Na parkingu komšija pedantno čisti svoj automobil. On je očistio krov na autu, ja nisam. Niska sam, pa nikako ne mogu da „dobacim“ i očistim krov a da malo snijega ne ostane na njemu. Na balkonu žena u spavačici, ogrnuta džemperom, doziva komšiju koji zadovoljno mjerka očišćeno auto. Žena dovikuje: „ Zaboravo si mobitel kod kuće!“, on za sebe odgovara:“ E u….“ dalje znate.
U autu upalim radio, pa polako do posla. I opet muzika, servisne informacije i vijesti.
Rado bih preskočila vijesti, ne čujem ništa lijepo. Samo me svaki put pritisnu u grudima. U Ukrajini rat. U Nigeriji, opet, ubistva. U Egiptu ubijeni navijači. Živ u kavezu spaljen jordanski pilot . U Gornjoj Maoči postavljena, pa uklonjena zatava ISIL-a, kažu ljudi da se ne slažu sa ideologijom Islamske države. Dovoljno je bilo da je zastava postavljena, pa da na portalima nastane rat. Neki napadaju, neki brane, jer, kao, ako i oni tamo mogu imati svoje zastave, neka i ove.
Ja imam samo jednu zastavu onu sa onim žutim trokutum i zvijezdama na plavoj površini. Ja nisam ni konstitutivna, ali možda će jednoga dana Bosanci i Hercegovci to i postati. Četiri mjeseca nakon izbora vlast još uvijek nije formirana na nivou države, ali samo što nije. Samo što nisu ljudi iz RS-a počeli dolaziti u Federaciju da kažu i napišu šta misle, a da ih niko ne kazni jer remete javni red i mir. Lijepo mi bude lijepo kada na red dođu informacije o vremenu i stanju na putevima, čak i kada je zbog snijega kretanje na cestama oteženo.
Ali na kraju dana, kada se parkiram, uđem u haustor i dođem do vrata našeg stana, naših 65m2 mira, otvorim ih i sapletem se na čizme u hodniku, ja sam sretna. Moj brat kaže da je kod nas previše bučno. Često su upaljene obje mašine, za veš i suđe, u isto vrijeme. Radio je uvijek upaljen i takmiči se sa zvucima televizora. Uz sve te zvukove svi pričamo u isto vrijeme. Imamo jedno kupatilo, pa je gužva ispred vrata. Onaj kome je baš prigustilo kucka onome što ima tu sreću da je zauzeo WC ranije.
Naše oaze mira
Onaj unutra ne može ni zamisliti patnju onoga što skakuće ispred. U naših 65m2 vlada suživot, opšteprihvaćen termin za život onih što su se „pomiješali“, a vole se. U naših 65m2 se i svađamo, ali se i mirimo. U našoj oazi mira vlada mir, dolaze nam prijatelji, dolazi nam porodica, a ja zatvorim vrata i mislim kako sam vrata zatvorila i lošim vijestima.
Vjerujem da je i kod vas tako, da i vi ljubomorno čuvate svoje oaze mira i kada zatvorite vrata, pomislite, kao i ja, da ste ih zatvorili i lošim vijestima.
Ja sam u svom drugom braku našla čovjeka koji će me voljeti i čije se gaće spojene štipaljkom za moje ljeti suše na balkonu. Možda nikada neću imati veliku kuhinju, ali možda iz nekog drugog puta uspijemo stvoriti ljepše vijesti i bolje ljude, do tada čuvam naših 65 kvadrata mira i suživota, opteprihvaćen termin za one koji su se „pomiješali“, a vole se..
Izvor: Al Jazeera