Đakovački vezovi. Nadaleko poznata manifestacija izvornog narodnog folklora. Već više od 50 godina svakoga ljeta u Đakovo dolaze gosti iz čitavog svijeta.
Tisuće ljubitelja narodnih nošnji, pjesama, plesova, gastronomije i umjetnosti, ovogodišnje „Vezove“ će, nažalost, pamtiti i po ružnom i sramotnom incidentu prilikom svečanog defilea. Mladić iz publike, navodno u alkoholiziranom stanju, agresivno je krenuo prema turskoj folklornoj skupini Yeditepe iz Istanbula, i strgnuo tursku zastavu s koplja.
Prema izjavama očevidaca, u neposrednoj blizini incidenta desetak ljudi je zaplakalo. Bile su to spontane suze izazvane snažnim osjećajima bijesa, tuge, očaja, srama i nemoći.
Šovinističko mahnitanje
Iako je naposljetku sve dobro završilo – zastava je vraćena, izgrednik je uhapšen i odveden, gradonačelnik, organizatori i građani Đakova gostima iz Turske su se odmah najiskrenije ispričali, a oni prihvatili ispriku i nasreću ipak odlučili nastupiti, za što ih je šokirana publika nagradila zasluženim ovacijama – ostao je težak i gorak dojam.
Ostalo je, kao i mnogo puta do sada u više od dva protekla desetljeća, još malo gorkog taloga bezumlja, još malo onog nevidljivog suzavca koji je zahvatio promatrače povorke, ali munjevito zasuzio i sve razumne i dobronamjerne diljem Hrvatske.
No, također je, kao i mnogo puta do sada u više od dva protekla desetljeća, u javnosti raspireno još malo nepotrebne i izuzetno opasne vjerske netrpeljivosti, stvoreno je još, odavno nam do nesnosnosti ogađenog, šovinističkog mahnitanja. Na tugu i sramotu uljuđenih, na ponos i diku primitivnih i zaluđenih.
Da će reakcija zabrinjavajuće velikog postotka javnosti na društvenim mrežama biti zabrinjavajuća, nije bilo teško predvidjeti. Glorificirati kao heroja nekoga tko je – zaista ničim izazvan – divljački nasrnuo na simpatične i drage goste iz Turske, na povorku u kojoj su bila djeca, žene i zaljubljenici u folklor, potpuno je izvan granica razuma.
Ali takva reakcija, od čega opet enormno visokog postotka mlađih ljudi, čini se da je postala pravilo i gotovo da više ne zanima nikoga od odgovornih. Stoga ne treba čuditi mlaka, gotovo nikakva javna problematizacija ove vijesti kroz kategoriju ozbiljne društvene devijacije.
Jesmo li zaista trajno i nepovratno zagađeni šovinizmom?
Kako nam se, i zašto, sve to događa? Kako se, i zašto, unatoč nekoliko pozitivnih trendova od smirivanja ratnog ludila okončanog prije više od dvadeset godina, opet kao začarani uporno vraćamo u ralje tog nesretnog, negativnog senzibiliteta?
Folklorni napadi
Vjerojatno zato što je polazni i poznati koncept nacije-žrtve u nekim mirnijim periodima nakratko bio obuzdan, ali nikada nije temeljito saniran. Običajni, u ovom slučaju bismo sarkastično mogli reći – folklorni, napadi na sve drugo i drugačije, trenutačni napadi u svrhu obrane od potpuno pogrešno lociranih narodnih neprijatelja, i dalje se tretiraju kao bljeskovi domoljublja, a ne kao bolesti.
U narodu uvriježeno pejorativno izražavanje spram svih drugih i drugačijih od Vardara do Triglava i još dalje, spram drugih vjera, rasa, običaja i mišljenja, blagonaklonost izvršne vlasti prema dugogodišnjim fašističkim i šovinističkim ispadima, neuklonjenim grafitima na mostovima, podvožnjacima, nadvožnjacima i zgradama, jeziva skandiranja na sportskim priredbama, nacionalističko busanje koje je od osamostaljenja Hrvatske čvrsto utkano u način života, nikada nije ozbiljno, organizirano osuđeno i sanirano od strane onih od kojih je zapravo i poteklo – pa se kasnije prelilo na ulice, stadione, birtije, poduzeća i škole – a to je akademska zajednica i inteligencija.
Bez njihovog aktivnog uključenja politička razina će i dalje njegovati prešutni dogovor prema kojem ovakvo stanje, paradoksalno, odgovara i ljevici i desnici. Ljevici zato što zapravo ni po čemu nije ljevica, pa joj ovakvi događaji koriste ne bi li se identificirala barem kroz formalne sukobe s radikalnim nacionalizmom. Desnici zato što je potpuno korumpirana i iracionalna, pa joj neskrivena podrška radikalnom nacionalizmu daje kakav-takav identitet.
Godinama smo suviše olako vjerovali da će negativne pojave nestati same od sebe. Međutim, pozamašna šovinistička ikebana postajala je sve bujnija, a ekstremizam pomican sve bliže središtu zbivanja.
Obrazac društvenog prihvaćanja
Postoje trenuci koji su indikator stanja i smjera. Ovaj nemili događaj na Đakovačkim vezovima svakako je jedan od njih. I više nego dovoljan razlog i poticaj da se svi relevantni i odgovorni tvorci društvene svijesti konsenzusno usaglase i napokon postave oštrije granice za ovakve ekstremne pojave, što bi političke elite tada bile prisiljene prihvatiti bez obzira na njihovo svjetonazorsko određenje.
Trganje tuđe zastave, što je u ovom slučaju gesta otvorenog pljuvanja u prijateljski pruženu ruku, u obliku iznenadnog, individualnog ludila ne može se predvidjeti ni spriječiti, ali se može i mora, kad se nažalost već dogodilo, znatno bolje iskoristiti kako bi se javno istražili uzroci, te kako bi se građani, a posebice mlađi ljudi, usmjerili u pozitivnom pravcu.
A nikako se ne smije učiniti ono što se vrlo često čini; guranje smeća pod tepih ili ono još gore – zlorabljenje ovakvih događaja u sitne i pokvarene dnevnopolitičke svrhe.
Sve dok su ovakvi šovinistički ispadi obrazac društvenog prihvaćanja, svojevrsna inicijacija u domoljubne redove, sve dok ih politička i javna scena formalno osuđuje, a de facto štiti i podupire, sve dok nacionalistička mitomanija kao paravan za lopovluk, nesposobnost i bezidejnost preplavljuje obrazovanje, medije, kulturu i znanost, dok se izrodi i zločinci veličaju kao heroji, a bezveznjaci nesmetano odlučuju o važnim pitanjima, sve dok se decidirano i jasno ne saniraju svi uzroci ovako jadnog i nazadnog stanja duha, od hrvatske mladosti, nažalost, ništa drugačije i ništa bolje ne možemo i ne trebamo očekivati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera