Piše: Nihad Kreševljaković
Krajem prošlog mjeseca, 25. maja u 86. godini života preminuo je Marco Pannella, talijanski političar, aktivist i jedan od najznačajnijih evropskih boraca za ljudska prava.
Dosta vremena sam izgubio uzaludno pokušavajući pronaći reakciju nekog od bh. političara na tu vijest. Nisu se oglasili ni oni koji su bili na vlasti kada je Pannella bio jedan od rijetkih evropskih političara koji je insistirao na vojnoj intervenciji u Bosni, te svim silama nastojao prikazati stvarnu sliku onoga što se tih dana događalo kod nas.
Nisu se oglasili ni predstavnici lijevog bloka, ako uopće takvo što kod nas postoji, a Boga mi ni oni koji se vole pohvaliti svojom liberalnom politikom. To vam je otrpilike kao baviti se nogometom, ali pratiti samo utakmice BH Premijer lige i inih naših fildžan liga.
Da li se ono još trebam čuditi da naši mediji također nisu ništa objavili o Pannellinoj smrti. Nisu objavili ni običnu informaciju, a kamoli da su dali neki osvrt na sve ono što je ovog, definitivno kontroverznog, čovjeka učinilo jednim od najznačajnijih evropskih političara sa kraja prošlog i početka 21. stoljeća.
Milioni novih medija, ali informacije o Pannellinoj smrti ni za lijeka.
Nisu to objavili ni oni mediji koji su Pannellu u danima opsade često spominjali hvaleći njegove napore i hrabrost da ukaže na ono što smo tada zvali „istinom o Bosni“.
Čini mi se da je prelako zaboravljeno kako je upravo Marco Pannella još u maju 1992. godine zagovarao suprotstavljanje kriminalnoj politici iz Beograda uspoređujući ih sa nacistima, a stanje u Sarajevu sa situacijom u Varšavskom getu gdje se, kao što je slučaj bio u progonima Jevreja, napadaju ljudi „čija je krivica samo to da su bosanski muslimani“.
Akcije Miloševića Pannella je uspoređivao sa Hitlerom, a njegove jasne i nedvosmislene poruke značajno su utjecale na generalnu sliku o onome što se događalo u Bosni.
Jedino ga se Hrvatska sjetila
Crnogorski političar Miodrag Vlahović primijetio je također da ni u Crnoj Gori ova vijest nije dobila zasluženu pažnju. Vlahović, predsjednik crnogorskog CDU, sa ovim političkim ekscentrikom upoznao se u Beogradu 1987. godine prilikom predavanja koje je Pannella održao u Domu omladine. Kao jedan od desetak gostiju Vlahovića su, kao tadašnjeg sekretara omladinske organizacije Jugoslavije već je sljedećeg jutra kontaktirali iz Centralnog komiteta SKJ sa zahtjevom da podnese izvještaj.
U Srbiji je uglavnom prenesena agencijska vijest u kojoj se uopćeno govori o Pannellinom značaju, ali bez ikakvog osvrta na njegovu ulogu devedesetih godina. Agencijska vijest o smrti Pannelle objavljena je i na Kosovu.
Jedino je u Hrvatskoj smrt Pannelle propraćena onako kako mi se čini normalnim. Osim agencijskih informacija, objavljeno je i nekoliko osvrta u kojima se pored opisa njegove uloge u evropskoj politici prošlog stoljeća posebno osvrću na njegov angažman u Domovinskom ratu.
U tekstu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji i pod naslovom „Adio, PANNELLA, hvala za potporu tijekom rata“ u zasebnom poglavlju navodi se i ovo: „Uvjereni pobornik nenasilja koji se pozivao na Gandhija (od koga je naučio štrajk glađu kao oružje), taj i takav Pannella je došao na hrvatsko-srpsku bojišnicu kod Osijeka, dati podršku Hrvatskoj u obrambenom ratu“.
Iako je bio zakleti pacifista, Pannella je zaista od samog početka agresivnih ratova Slobodana Miloševića zastupao mišljenje kako se takva politika mora zaustaviti po svaku cijenu. Oblačenje uniforme hrvatske vojske bila je jasna poruka svima, a ideju o potrebi vojne intervencije zastupao je još glasnije prilikom agresije na BiH.
Za razliku od Bosne, gdje danas vjerovatno većina političara ni ne zna ko je Marco Pannella, u Zagrebu mu je izražena javna zahvalnost za podršku hrvatskoj borbi za nezavisnost. Naime, još početkom 2000-tih Tonino Picula uručio je Pannelli i Emmi Bonino ordene zbog njihova angažmana 1991.
Apel za suđenje Miloševiću
S obzirom da mnogi o Pannelli ne znaju ni osnovne informacije vjerujem da još manje njih zna da je Marco Pannella još sredinom osamdesetih godina u Ambasadi Jugoslavije u Rimu iznio ideju o ulasku Jugoslavije u Evropsku zajednicu, a neposredno pred početak devedesetih prilikom osobne posjete Zagrebu izrazio podršku konceptu višestranačkog sistema u Jugoslaviji.
U okviru Radikalne partije Marco Pannella kritizirao je evropsku politiku između 1991. i 1995. zbog indiferentnosti prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Smatrali su da Evropa treba vojno intervenirati, a zbog čega su kasnije izrazili i razumijevanje za američku vojnu intervenciju.
Transnacionalna radikalna stranka bila je prva politička zagovornica osnivanja Međunarodnog kaznenog suda. Nedugo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma Marco Pannella, zajedno sa Emom Bonino, pokrenuo je potpisivanje peticije kojom se zahtijevalo suđenje Slobodanu Miloševiću za ratne zločine.
Potpise su počeli prikupljati neposredno nakon 11. jula 1995. kada je izvršen genocid u Srebrenici. Tada to nije izgledalo nimalo jednostavno. Ljude je bilo teško uvjeriti da će Miloševiću ipak biti suđeno za počinjene zločine.
‘No Taliban, no Vatican’
Da bi se shvatilo zašto su ovakve stvari bile važne, trebalo bi znati ko je zapravo bio Marco Pannella?
Rođen je 2. maja, 62 godine prije nego će na taj isti dan Sarajevo se naći pod opsadom. Rođen je 1930. u Teramu, u regiji Abruzzo. Diplomirao je na Sveučilištu u Rimu, a pravo je završio na Sveučilištu u Urbinu. Jedno vrijeme radio je i kao novinar. Većinu života bavio se politikom. U politiku je ušao u sklopu talijanskog liberalnog pokreta.
Bez obzira na činjenicu da nikada nije bio članom vlade Republike Italije, Pannella je važio za jednog od najistaknutijih talijanskih i evropskih političara. Godine 1955. bio je jedan od osnivača Radikalne stranke Italije, a osam godina kasnije preuzeo je funkciju njenog tajnika.
Pannellina ideologija bila je otvoreno antiklerikalna i antimilitaristička [AP]
Bio je jedan od prvih zagovaratelja zelenih pokreta u Evropi. U više navrata, Marco Pannella bio je talijanski zastupnik, a četiri puta bio je izabran za člana Evropskog parlamenta.
Tijekom političke karijere bio je spreman sklapati saveze i s desnim, i s lijevim strankama. Posebno se angažirao u obrani građanskih i političkih prava u Italiji, te aktivnostima na reformi javnog finansiranja političkih stranaka i zaustavljanju korupcije u talijanskoj politici.
Nekim svojim potezima izluđivao je protivnike koji su ga ponekad nazivali i političkim klovnom. Kao zagovornik građanskih prava, bio je predvodnik borbe za prava žena, te su zahvaljujući njemu doneseni zakoni o pravu na rastavu braka, te pravu na pobačaj, a koji nisu odbačeni ni referendumom koji su promicale Katolička crkva i Demokršćanska stranka.
Veliki dio Pannellinih akcija bio je usmjeren protiv vrijednosti Katoličke crkve, a taj stav opisuje njegova slika ispred Vatikana sa transparentom: “No Taliban, No Vatican”.
Borac za ljudska prava
Unatoč anticrkvenom stavu i brojnim sukobima s Crkvom, održavao je relativno korektne odnose s Vatikanom te nije izbjegavao surađivati u akcijama sa zajedničkim interesima kao što je zaustavljanje gladi u svijetu.
Borio se i za pravo odbijanja služenja vojnog roka, ukidanje smrtne kazne, doživotnog zatvora. Zalažući se za slobodu u uživanju kanabisa dijelio je hašiš građanima u centru Rima zbog čega je bio i uhapšen. U okviru borbe protiv malograđanskog i lažnog morala i licemjerja izazvao je javno zgražanje kada je u parlament kao izaslanicu svoje stranke ubacio pornozvijezdu Ilonu Staller, poznatiju kao Cicciolina.
Zahvaljujući svojim radikalnim i ekstremno liberalnim stajalištima, krajem ‘80-ih Transnacionalna radikalna stranka i njezini čelnici Marco Pannella i Emma Bonino postali su predstavnici jedne od najzanimljivijih političkih opcija u Evropi.
Pannelline kampanje često su bile praćene štrajkovima glađu, koji su mnogo puta završavali tako da je primljen u bolnicu jer mu je život bio u opasnosti. Imao je više 80 godina kada je posljednji put štrajkovao zbog nehumanih uvjeta u italijanskim zatvorima. Nekoliko godina prije, 2006. godine, također je štrajkovao protiv pogubljenja iračkog predsjednika Saddama Husseina. Daleke 1968. štrajkovao je zbog sovjetske okupacije Čehoslovačke…
BiH je izgubila prijatelja
Pannella je bio duboko nadahnut djelom Mahatme Gandhija, čiji se lik nalazi i na grbu Radikalne stranke, a kao inspiraciju u svom djelovanju naglašavao je značaj Martina Luthera Kinga. Njegov osobni prijatelj bio je Dalaj Lama.
Iako kontroverzan i ekscentričan, ali definitivno poseban, Pannella je uživao veliko poštovanje i svojih najljućih neprijatelja uključujući najviše poglavare Katoličke crkve kao što su papa Ivan Pavao i papa Franjo. U posljednjim danima Pannellinog života papa se u više navrata raspitivao o njegovom zdravstvenom stanju.
U povodu Panneline smrti italijanski premijer Matteo Renzi je rekao: „Veliki politički čelnik koji je označio povijest ove države svojim bitkama, pokoji puta kontroverznima, ali uvijek hrabrima i s otvorenim licem. Bio je borac i lav sloboda“.
Njegova bliska suradnica Emma Bonino rekla je kako je bio „veoma voljen, ali da je dobio malo priznanja za svoje zasluge“.
Otišao je čovjek koji je imao veliki utjecaj na javnu i političku scenu te koji je vodio je život kojeg će Italija zauvijek pamtiti.
Zna li to ili ne, sjeća li se ili ne, nema dileme da je i Bosna i Hercegovina sa Pannellinom smrću izgubila svog dobrog, starog prijatelja.
Izvor: Al Jazeera