Oglasi

Sjećanje na dr. Silvu, moju školsku i fakultetsku drugaricu

Ubijena na zadatku zbrinjavanja ranjenih, doktorica Silva Rizvanbegović postala je sinonim humanizma.
Fena

Ovo sjećanje na Silvu Rizvanbegović neću početi kao sjećanje na ljekara, humanistu, već kao školsku drugaricu iz Druge gimnazije,  gimnazije „Ognjen Prica“ kako se zvala te davne 1962. godine. Te godine zajedno smo, bez prijemnog ispita, upisani u prvi razred ove prestižne škole. Bilo nas je šest ili sedam razreda, danas nisam siguran koliko. Sa nama su bili i Edin Numankadić, Kemal Monteno, Vlado Borovčanin, Mufid Lazović, Gordana Magaš i još mnogi.

Gimnazijski dani brzo prođu, a svako od nas opredijeli se za neko zanimanje. Silva, Mufid i ja opredijelili smo se za studij medicine i počeli pripremu za humani poziv doktora. Uspješni smo bili na prijemnom ispitu te 1967. godine, kao i narednih godina studiranja. Svaka nova godina i položeni ispit profilirali su nas za naše buduće zanimanje. Tako je i Silva nakon pripravničkog staža odabrala urgentnu medicinu, Mufid traumatologiju, a ja zarazne bolesti. Imali smo još jednog kolegu, Dragana Kalinića koji je odabrao grudnu hirurgiju.

Svi mi bismo, vjerovatno, zajedno dočekali penzionerske dane da nas1992. fašizam i agresija nisu u tome prekinuli. 

Ratna škola prve pomoći

Prim. dr. Silva Rizvanbegović je prepoznala svoju ulogu ljekara i edukatora. Osim podučavanja mladih kolega iz Hitne pomoći započela je, uz pomoć medija, educirati i stanovništvo opkoljenog Sarajeva, kako da sebi samima ili bližnjima mogu pomoći. To je bila „ratna škola prve pomoći“ po uzoru na Školu narodnog zdravlja Andrije Štampara.  

Silvu smo često gledali na TV ekranima kako u kolima Hitne pomoći sa mladim ljekarima odlazi u susret ranjenim i bolesnim, kako nesebično dijeli svoje znanje i vještine i spašava ljude od sigurne smrti. Dok je dr. Silva pomagala ranjenim i bolesnim, naš kolega, dr. Dragan Kalinić otišao je na drugu stranu, upravo onu sa koje je rušen i ubijan grad.

Dr. Mufid Lazović je bio vrsni traumatolog u koševskoj bolnici, a ja sam postavljen na mjesto direktora nove Državne bolnice „Sarajevo“,  formirane u prostorima bivše 'vojne bolnice'. Vlado Boravčanin svirao je bubnjeve, Gordana Magaš je, sa suprugom Janom, tražila nove umjetničke talente, Edin Numankadić organizirao izložbu „Svjedoci postojanja“, u spaljenoj zgradi Crvenog krsta Bosne i Hercegovine i kina Sutjeske, dok je Kemal Monteno neprijatelju slao poruke pjesmom Sarajevo, ljubavi moja, a potom naša stradanja, u pismu prijatelju Arsenu Dediću, izrazio stihovima: Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije - sve bi ti se samo kazalo.

Svi smo radili svoj posao za koji smo se spremali, a u tom poslu našu dragu kolegicu, gimnazijsku drugaricu, Silvu prekinuo je snajperski metak ispaljen negdje iz kasarne usred grada, a koji  je, da ironija bude veća, nosila ime maršala Tita.

Sinonim humanizma i etike

Ubijena na humanom zadatku zbrinjavanja ranjenih, doktorica Silva je postala sinonim humanizma, etike i bespoštedne brige za pacijenta.

Svi smo ostali zatečeni, nijemi, bez odgovora na pitanje - kako je moguće pucati na sanitet u pokretu, nišaniti na bijeli mantil, na ženu, ljekara na humanom zadatku.

Sjećanje na umrle i poginule kolege medicinare, među kojima je i dr. Silva RizvanbegovićPrintscreen Avaz

Odgovor na ovo naše pitanje dobili smo uskoro sa svakom granatom koja je pogađala zdravstvene objekte u opkoljenom Sarajevu, koja je pogađala i već pogođene ljude, sa svakim ranjavanjem i ubijanjem „heroja u bijelom“ u bolnicama, na ulici, u njihovim stanovima...

Nažalost, briga našeg društva i današnjih zdravstvenih autoriteta za dr. Silvom, kao „heroju u bijelom“, iz dana u dan sve više blijedi. Njena djeca, njeni najbliži, danas, koliko znam, nisu u Bosni i Hercegovini. Žive negdje sa sjećanjem na svoju majku koju je njeno Sarajevo gotovo zaboravilo.

Mi ostali, njeni školski drugovi iz Gimnazije „Ognjen Prica“ i sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu, nastavili smo živjeti i raditi uz sjećanje na nju i mnoge druge ubijene „heroje u bijelom“.

Nedavno, krajem aprila, 66 ljekara iz raznih generacija, a dominantno naše generacije 1967-1973. godine, sastalo u Zadru, gdje smo se prisjetili svih ubijenih i umrlih kolega, a među njima, posebno naše drage Silve Rizvanbegović.

Neki su rekli da je bitnije sjećanje na naše drage od svih spomenika koji se podižu i podsjećaju na te herojske dane. Neću se složiti s njima - osim sjećanja u našim mislima, trebamo im dići i spomenike, kao opomenu budućim generacijama, da se više nikada i nigdje takvo zlo ne ponovi.

Spomenik doktorici Silvi Rizvanbegović, ženi, humanistici, „heroju u bijelom“, treba naći svoje mjesto u njenom gradu, njenom Sarajevu gdje još žive oni koji se sjećaju njenog osmijeha na licu, vedrine i spremnosti da svakom kome je to potrebno pomogne svim svojim znanjem i iskustvom koje nije štedila.

Danas, da nije bilo agresije na Bosnu i Hercegovinu, na Sarajevo, doktorica Silva Rizvanbegović bi vjerovatno uživala u svojim penzionerskim danima, sa svojom djecom, unucima i dragim prijateljima.

Ovako naše Silve nema, a vrijeme čini svoje...

Draga Silva, neka ti je slava i hvala i lahka ti zemlja bosanska...

Izvor: Al Jazeera