Sjećanje na jedan davni Božić

Nadu i utehu trebamo svi, danas više nego ikada (Al Jazeera)

Noćas sam sanjala težak san. Hodala sam po smrznutom tlu i sa svakim sledećim korakom led bi sve više i više okivao moje cipele, sve do trenutka kada više nisam mogla da pomerim noge. Okovana, u sivilu zimskog predvečerja, osvrtala sam se oko sebe, ali nije bilo nikoga da mi pomogne.

Do jutra više nisam mogla da zaspim. Sutra punim sedamdeset i tri, u tim godinama čovek malo spava. Još da je sreće pa da ni u snu više ništa ne sanjam.

Rođena sam u ravnici, na Božić ’45. Moja majka je mislila da je mudro da mi daju ime Slobodanka. Baba me je krstila sutradan po Bogojavljenju, krišom u kući, bez prisustva sveštenika; često mi je o tome pričala, nekad dodavši neki detalj, nekad oduzevši, ali uvek sa istom namerom – da ne zaboravim. Inače je ta tiha žena, smerne dobrote, iskazivala neočekivanu odlučnost da me u tim, za Boga teškim vremenima, poveže sa pravoslavnom verom.

Noćašnji san mi je iz dubina podsvesti izvukao sećanje na jedan davni, davni Božić. Utabanim drumom išle smo baba i ja, pratili su nas samo vetar i studen. Baba me je čvrsto držala za ruku, što je inače uvek radila, tako da sam ja bezbrižno mogla da gledam naokolo, čak i da žmurim dok hodam ako bi mi u očima bilo suviše letnjeg blještavila ili nemilosrdne košave.

Ovog puta sam držala pognutu glavu i gledala u svoje noge kako gaze smrznutu zemlju, pitajući se oseća li ona to, pamti li ko je sve gazi? Nikoga nismo srele, samo je poneka pahulja pronašla put između marame u koju sam bila umotana i mog vrata.

Na suprotni kraj sela stigle smo kad je već pao mrak. Ušle smo u ciglom popločano dvorište, pa onda dugačkim gonkom otišle do poslednjih vrata, najudaljenijih od ulice. Ništa se nije čulo, ni čovek, ni životinja, samo se miris tamjana nazirao u vazduhu. Baba je tri put’ pokucala.

U prostoriji u koju smo ušle ljudi su međusobno tiho razgovarali, a deca su se igrala u uglu, na slamom posutom drvenom podu. Kandilo je gorelo, soba je divno mirisala. Babi je prišao njen stric, istovremeno se saginjući ka njenom obrazu i nudeći čašicu do pola ispunjenu rakijom, čime ju je vešto osujetio u nameri ga poljubi u ruku:

Hristos se rodi, i srećan dan!

Vaistinu se rodi, striče Bogdane, vaistinu…

Na malom stolu odmah iza vrata nalazili su se tanjir sa božićnim kolačem, pripremljeno meze, poslužavnik sa čašama i kafa skuvana u loncu. Pored stola su stajale testije sa vinom što su komšije donele. Vatru u peći je domaćin povremeno džarao cerovom granom, što je svaki put bilo propraćeno rumorom u kojem su se razaznavale reči: koliko varnica, toliko u toru ovaca, toliko gusaka i pilića, najviše zdravlja i veselja.

Prozor je bio zastrt ćebetom.

                                                          . . .

Dvadeset i neku godinu kasnije živela sam u glavnom sreskom mestu, bila sam udata za čoveka druge nacionalnosti i vere. Izrodili smo dvoje dece, imali posao, polovni Fiat 1300 i kuću napravljenu na kredit. Sa prijateljima i kolegama proslavljali smo 29. novembar, Novu godinu i 1. maj, a sa rodbinom i bliskim komšijama smo obeležavali verske praznike.

Moj motiv je bio isti onaj koji je imala moja baba: da se ne zaboravi, ali nisam pronalazila u sebi onaj žar koji je kod nje postojano tinjao i razbuktavao se do usijanja u svakoj prilici koju bi u „zlo vreme“, kako je nazivala posleratne godine, prepoznala kao mogućnost da mi tu vatru usadi u biće.

U pravoslavnu crkvu se slabo išlo, uglavnom su je pohodile stare žene, dok se u katoličku i protestantsku crkvu išlo stalno i slobodno. Mi smo našu decu vaspitavali u duhu bratstva i jedinstva, jednakosti i tolerancije. Zaglavljeni između vrlina seljaštva koje su upisane u naš identitet i nespretnih pokušaja da se od njih što više odmaknemo, smatrali smo da je, zbog njihove budućnosti, tako najbolje.

A budućnost je izgledala jasna i svetla.

                                                              . . .

Devedesetih je pao mrak. Mrak koji pritiska grudi, obesmišljava i iz ljudi izvlači ono najgore. Što je mrak postajao zagušljiviji, zasićen mirisom prolivene krvi, natopljen suzama i opterećen kletvama, to je obeležavanje Božića postajalo bučnije, nametljivije, politikom obojeno – u izvornom smislu obezvređeno.

Sve novonastale države su forsirale nacionalnu ideologiju u okviru koje religija ima istaknuto mesto; crkve su, nakon 50 godina provedenih u zapećku sekularne Jugoslavije, isticale tradiciju koju imaju u očuvanju kulturnog i etničkog identiteta, što je dovelo do toga da se etnička pripadnost izjednačava sa konfesionalnom. Nikad nije bilo više crkava i nikad nije bilo manje istinskih vernika u njoj.

Religioznost koju je moja baba živela danas je teško zamisliva.

                                                              . . .

Hodam polako popločanim trotoarom ka hramu Pokrova presvete Bogorodice. Izdaleka vidim da se okupilo dosta sveta – uskoro će u crkvenoj porti nalagati Badnjak. Izgaranje Badnjaka pratićemo svi zajedno sa nadom da u narednoj godini bude mir i da ne manjka zdravlja, novca, sreće.

Nadu i utehu trebamo svi, danas više nego ikada. Meni, eto, danas baš jako nedostaje moja baba, da me uzme za ruku i skine mi teret izvitoperenog sveta sa duše.

Da još jednom osetim kako je to sa lakoćom gaziti po smrznutoj zemlji.

Mir Božji, Hristos se rodi.

Izvor: Al Jazeera