Piše: Snježana Mulić-Softić
Od Damaska do antičkog grada Palmire idemo Sirijskom pustinjom (Badyat Assham) zlatnom kao kora pogače. Put je asfaltiran i udoban. Čini se kao da je napravljen tako što je neko džinovsku rolnu sivog tepisona zakotrljao u Damasku, a ona se dugo odmotavala preko pustinje, pa se zaustavila u Palmiri.
Dugo je pejzaž jednoličan. Tek ponegdje naiđemo na stado suhonjavih ovaca koje pasu modre cvjetove po „suhim rijekama“ (usjeci u pustinji koji napravi kiša) ili na grupu beduina što svoju kuću, kao puževi, nose na povijenim leđima.
Gdje sjednu, tu i razastru svoj život – sivi šator od kamilje dlake, pokoji kanister za vodu, paklo šibica, ibrik za kafu, samovar za čaj, tendžeru za ručak… Kada se dignu i krenu dalje, na tom mjestu sa tri velika kamena ostave poruku drugim beduinima u kom pravcu su otišli. Kad ugledaju autobus, beduini poskaču i zovu turiste na kafu. Neki u rukama, visoko dignutim, drže ibrik ili samovar, i njima mašu sve dok od autobusa ne ostane samo mala crna tačka.
Na putu svile i feničanskog purpura
Dugo putujemo pustinjom. Njena zlatna boja već postaje dosadna, a onda nam zelenilo zabljesne oči. Usred kamena, usred ničega, ljudi su, dan po dan, kap po kap, iz dugih cijevi, razvedenih preko pustinje, natopljavali škrto tle. Toliko su bili uporni da je kamen popustio. Na njegovoj raspukloj duši posadili su palme i žito. Vani je skoro 40 stepeni, a na užarenom kamenu, palme kočopere svoje zelene grane i vjetar ljuljuška klasove žita.
Oaza onda prestaje, ali uz put niče nova. U pravilnim razmacima, od po dva metra, posađene su male palme, a iznad njih iz tankih cijevi, kao krv iz doze za infuziju, kaplje voda. Gutljaj po gutljaj čovjek hrani škrtu dušu kamena.
Negdje na pola puta, odmaramo u Kafeu Bagdad, svratištu između neba i pustinje. U kafeu, zastrtom tankim, šarenim persijskim ćilimima, mladi konobari, odjeveni u tradicionalnu arapsku nošnju, donose čaj u tankim damaskijskim čašama, sa zlatnim obrubima. Ispred, jedan Arap, na engleskom jeziku dovikuje mojoj saputnici, što ima plave uvojke kao Švabica, da će za nju dati 50 kamila. Ne osvrćemo se, pa cijenu povisuje: „Dajem 100, 170, 2.000!!!“…. dovikuje za nama, dok ulazimo u autobus, na njegovoj zadnjoj etapi do Palmire.
Grad iskopan iz pustinjePalmira je osnovana prije 4.000 godina u srcu Sirijske pustinje, na raskrušću puteva što su išli od Rima prema Istoku, ka Persiji, Indiji i Kini. Ruševine Palmire datiraju iz drugog vijeka, mada je slavna postala još za vrijeme Asiraca. Jedno vrijeme grad je bio grčka predstraža a 217. godine pripojen je Rimu i postao centar neizmjernog bogatstva. Svoj zenit Palmira je dostigla za vrijeme vladavine kraljice Zenoibe, koja je tvrdila da vodi porijeklo od Kleopatre. Kraljica je napala Rimljane i preuzela Palmiru 271. godine. Rimski car Aurelijan dvije godine kasnije ponovo ju je preuzeo, a kraljicu Zenoibu u lancima odveo u Rim, gdje se ona otrovala. U znak osvete Rimljani su dvije godine kasnije spalili Palmiru, a nakon velikog zemljotresa 1089. godine, ostala je zakopana u srcu pustinje Badyat Assham. Palmiru je pronašlo dvoje britanskih turista u 18. stoljeću, nakon čega je počelo njeno iskopavanje koje je trajalo sve do početka rata, prije četiri godine.
Nebo je upalilo svoje fenjere i dok se kotrljamo prema Gradu palmi, kako su Palmiru zvali Rimljani, ili Tadmoru, kako je zovu Arapi, razmišljam o Asircima, Rimljanima, narodu kraljice Zenobie, koji se otgrnuo od moćnog Rima, o trgovcima iz svijeta koji su istim tim putem prolazili i trgovali svilom, feničanskim purpurom, indijskim parfemima, maslinovim uljem, vunom i začinima.
Grad ispao iz svemirskog broda
„Požari“ koji, kao harfovi iz Svete knjige, plamte u kamenim dinama, nagovještavaju dolazak u Palmiru. To su Sirijci sa hiljadama malih sijalica obasjali ostatke drevnog grada, četiri hiljade godina starog i iskopanog iz pustinje prije dva vijeka.
Bilo je već poprilično kasno kad smo stigli u hotel nadomak Palmire. Nisam mogla zaspati, iako je hotel bio kao palača iz Hiljadu i jedne noći. Privlačila su me samo svjetla drevnog grada, hiljade vitkih stubova i lukova što su se nazirali u daljini, privlačio me zamak emira Fahr el Dina, podignut s početka sedamnaestog vijeka, što je kao svjetionik stajao na vrhu kamene pustinjske dine. Stajala sam na balkonu i opčinjena gledala u grad koji kao da je spušten sa neba.
Bit će da je Palmira ispala iz nekog svemirskog broda, da je iskliznula nekom nepažljivom vanzemaljcu i skrasila se tu na jugu Sirije. Jer kako drugačije objasniti kako su ti hiljadama tona teški i stotinama metara visoki stubovi, kule, amfiteatri, saloni, verande… našli usred kamene pustinje.
Ali već ujutro sve mi je bilo jasno: u vrijeme kad je nastala Palmira baš tu je Svevišnji stvorio palmovu šumu, vodu, lokvanje, datule i hlad.
U drevnu Palmiru se ulazi sa tri strane – kroz istu kapiju. Kapija, velika kao neboder, ima tri luka postavljena tako da sa svake strane izgleda isto. Svaki njen kraj, iz kojeg god ugla pogledate, kaže nam vodič, izgleda isto. Ne vjerujem mu (sramim se toga i danas), pa oblijećem oko kapije, ali slika je svaki put – ista.
Kroz kapiju, sa vodičima koji jašu okićene kamile i vitke crne konje sa bijelim trakama obmotanim oko gležnjeva, stižemo pred palaču i prijesto kraljice Zenoibe, koja se suprotstavila Rimu i na jedno vrijeme Palmiru učinila samostalnom.
Prijesto, napravljen od četiri kamene verande na po četiri vitka stuba, na kraju je crveno-zlatnog hodnika, toliko velikog da se nakićene kamile i konji čine kao mravi što po njemu gmižu.
Kolosalna ljepota
Čudno je to kako se čovjek osjeća mali naspram onog što je izgradio neki drugi čovjek hiljadama godina prije njega. Neki me je stid obuzeo dok sam se približavala kolonadi stubova podignutih prije naše ere od monolitnih stijena zlatnožutog kamena. Klecaju mi koljena dok obilazim hram boga Bela, sagrađenog u drugom vijeku prije nove ere, Doklecijanov logor u samom centru grada, zidove hramova i dvorana na kojima se i nakon toliko hiljada godina još vidi boja. Još se vidi zlatno-crvena mustra starih majstora što su ličili plesne dvorane za Asirce, Rimljane i narod kraljice Zenoibe.
Obilazimo amfiteatar u kojem su se u predvečerja, kad vjetar zatreperi u palmama, u odsjaju svjetla baklji, plesalo i glumilo gdje su se pjevali psalmi i reicitirali soneti.
Palmira je imala i svoj vodovod, kanalizaciju i odvojeni sistem za otpad. Gledamo kamene cijevi, jedna je još crvena od krvi stoke koju su klali.
U grobnicama podignutim na zemlji i ispod nje, u labirintima sa obojenim zidovima, u kamenim ladicama stari Palmirci odmaraju svoje kosti. Vidimo ih kroz staklo „ladica“ – kao da su na čas ostavili teške alatke i legli da odmore.
Domaćina pitamo ima li Palmira vrijednost. Kratko šuti, onda zamahne glavom i kaže: “Neprocjenjivo, neprocjenjivo. Dao nam je Bog da je nađemo, da je iskopamo” i onda dodaje kako tek trebamo vidjeti najvrijedniju stvar. Pa nas odvodi u muzej u Novoj Palmiri, u kojoj se i odvija savremeni život.
Tamo nam pokazuju jedinstven primjerak novčića sa likom kraljice Zenoibe iz doba njene vladavine. Taj mali komad zlata, ne veći od ženskog nokta, kažu – vrijedniji je od cijele Sirije, od svih njenih polja nafte i plina!
Palmiru su gradili ljudi, a rušili i ljudi, i više sile. Ali ovaj grad-država nije dao da ga se zaboravi, niti da ode ispod kape nebeske. Nakon što je skoro čitavu eru spavala pod kamenim pijeskom Sirijske pustinje, Palmira je 18. stoljeću ponovo izronila – veličanstvena i neponovljiva.
(Napomena: Tekst govori o Palmiri, kao turističkoj atrakciji, prije početka rata 2011. godine.)
Izvor: Al Jazeera