Slovenačke kmetije biser seoskog turizma

Slavko Čičmilko odlučio je da majčino nasljedstvo, farmu iznad rodnog mjesta Ivana Cankara, obnovi iz temelja i ponudi turističke usluge (miloshorvat com Ustupljeno Al / Ustupljeno Al Jazeeri)

Rano, maglovito jutro. Kroz odškrinut drveni prozor ulazi prohladan, planinski vazduh – miriše na kišu, na mahovinu iz tamnih dubina šume. Tišinu povremeno prekida ujednačeno udaranje detlića dok dubi stablo. Setivši se da su stari Sloveni verovali da detlić u blizini kuće najavljuje dolazak problema, sa smeškom na usnama kucnem i ja u starinsku, drvenu natkasnu kraj kreveta, da ne čuje zlo, jer došli smo u Sloveniju na svadbeno veselje.

U sobi je duh stare, slovenačke kmetije s početka prošlog veka sačuvan u potpunosti: restauriran nameštaj, lanena posteljina prirodne boje, starinske lampe i slike na zidovima. Izlazim iz sobe, korake mi prati jedva čujno škripanje drvenog poda. U kući tišina. Nema još ni sedam sati. Silazim uskim stepenicama u prizemlje. Levo od mene je hodnik koji vodi ka vinskom podrumu, a vrata pored kriju savremeno opremljenu kuhinju.  Desno je sala za ručavanje, sa uglačanim podom od starih cigli, bajkovitim kredencima i ogromnom kaljevom peći. Kroz mnoštvo prozora ukrašenih belim zavesicama polako ulazi svetlost novog dana.

Turistička kmetija Kuren jedna je od preko sedamsto farmi čiji su vlasnici odlučili da se posvete i seoskom turizmu, a ne isključivo poljoprivredi. Bez obzira što je Slovenija najrazvijenija od svih zemalja sa jugoslovenskog prostora (i statistički, ali i očigledno – dovoljno je da boravite u njoj nekoliko dana i da shvatite da nema kuće sa nedovršenom fasadom ili neurednim dvorištem, a ni opuška, ni papirića na ulici), problem sa potrebnom veličinom i organizacijom poljoprivrednog poseda da bi se sav mukotrpni rad od jutra do sutra isplatio, i ovde je itekako prisutan, tako da je pre dvadesetak godina mnogo farmera odlučilo da se okrene i turizmu ili isključivo seoskom turizmu.

Slavko Čičmilko je jedan od njih: pre dve decenije je majčino nasledstvo – farmu na Kurenu iznad Vrhnike, rodnog mesta Ivana Cankara, obnovio iz temelja i počeo da nudi turističke usluge dok još nije imao uvedenu ni struju ni vodu. Ta vrsta „egzotike“ se na pragu 21. veka pokazala kao pun pogodak i Slavko je malo po malo, uz veliko angažovanje čitave porodice, napravio impresivni turistički objekat, nadaleko poznat po dobroj hrani.

Sličnost vojvođanskom salašu

S obzirom da sam iz Vojvodine, ne mogu a da ne primetim sličnost u sudbinama slovenačkih kmetija i vojvođanskih salaša. Od tih simbola Vojvodine, onakvih kakvi su ovekovečeni na slikama Save Stojkova, danas je ostalo vrlo malo.

Neki od salaša su i dalje tu, ali više ne predstavljaju ikone panonske ravnice, već su pretvoreni u moderne turističke objekte obnovljene u skladu sa tipičnom vojvođanskom arhitekturom i sa ponudom koje se ne bi postideli dobri evropski hoteli.

Slavko Čičmilko se strogo drži povezanosti lokalnih poljoprivrednih sa turističkim farmama

Tereni za tenis, golf, ergele konja, saune i hidromasažne kade, mali zoo-vrtovi, igrališta za decu, čuvari i video-nadzor, samo su deo dekora modernih vojvođanskih salaša, koji su, ruku na srce, u prednosti nad slovenačkim zbog ravnog terena koji omogućava veći izbor dopunske ponude. Sa druge strane, prirodno okruženje slovenačkih kmetija je lepo i atraktivno bez obzira na godišnje doba.

U idejnom smislu, ponuda hrane je ista i na slovenačkom, i na vojvođanskom salašu. I jedni i drugi se drže jela karakterističnih za svoj geografski prostor. Ono što je u Sloveniji jako dobro je povezanost lokalnih poljoprivrednih sa turističkim farmama, iz dva razloga: kontrolisano poreklo hrane i uzajamna podrška koja svima garantuje opstanak.

Topla i mirisna atmosfera

Slavko Čičmilko se strogo drži tog pravila. Kupuje domaće krško-poljske prasiće i goveda rase limunsen; za potrebe restorana nabavlja vina domaćih vinarija, pravi rakiju i likere, a u ponudi ima i svoj sok od jabuke, pripremljen na tradicionalni način, bez konzervansa.

Kore za pite razvlače ručno, a sve se peče u onoj velikoj kaljevoj peći sa početka priče. I upravo u tom spremanju hrane u krušnoj peći, kako je Slavko u razgovoru naziva, leži razlog zašto je boravak u ovoj kmetiji poseban. Ne, nije samo zato što je meso, spremano isključivo na bukovini, vanrednog ukusa – ložište, odnosno rerna te peći, se nalazi u hodniku između kuhinje i sale za ručavanje; tim hodnikom se prolazi ka spratu na kojem su sobe. Dakle, peć je epicentar, srce ove kuće. Iz te peći se već od deset sati prepodne počinju širiti mirisi dobre, domaće hrane.

Samo neka je na radost

Pucketanje drva i toplota kojom peć zrači bude neodoljiv osećaj spokoja, a to što svi tuda prolazimo, zastajkujemo, razgovaramo sa Slavkom koji raspoložen i druželjubiv otvoreno priča o svom životu, čini da se osećamo ne kao gosti već kao prijatelji kuće.

U takvoj toploj i mirisnoj atmosferi, započelo je i svadbeno veselje. Ni prohladan, kišni dan nije mogao da utiče na rešenost gostiju da dobrim raspoloženjem učine mladencima slavlje nezaboravnim. Pevalo se i smejalo glasno, pilo sa merom i dobro jelo.

A jelo se redom, kao i u Vojvodini: prvo domaće mesne prerađevine, delikatesna pačija pašteta, razne pite od kojih je neobična ona sa pinjolima, tikvicama, bosiljkom i sirom grana padano. Zatim supa sa rezancima i teleća čorba, pa pečenje: jagnjetina, teletina, srnetina i svinjski file punjen slaninom.

Domaća štrudla je deo stalne ponude, a zbog prirode slavlja u ponoć smo se počastili čokoladnom i tortom od jagoda sa kremom od pistaća. Za istim stolom smo podelili hranu i pričali kao da se dugo znamo sa sjajnim bračnim parom Bošnjaka iz Tuzle, mladinim rođacima iz Hrvatske, sa divnom Urškom, Slovenkom čiji je muž poreklom Crnogorac. I ovde ću stati – meni više od ovoga ne treba. Samo neka je na radost!

Izvor: Al Jazeera