Piše: Goran Milić
Kroz Sloveniju sam u svom beskrajno dugom životu prošao autom ili vlakom najmanje 100 puta, ali rijetko, gotovo nikada, nisam ostajao duže od jednoga dana, nekmoli prespavao. U mladosti, Slovenija je bila tranzitna ruta do Trsta ili još poželjnijih odredišta u zapadnoj Europi. Kasnije, tijekom rata 90-ih, Slovenci su mi puno pomogli (Janez Drnovšek, Mladina, Robert Botteri i drugi) da preživim razdoblje nezaposlenosti i osporavanja na čemu sam im do danas ostao zahvalan.
Zapravo, Sloveniju sam najslabije poznavao od svih jugoslavenskih republika. U njoj sam imao najmanje prijatelja i poznanika. Više sam znao o njihovim proizvodima i mjestima po kojima su se zvali, nego o ljudima. Zlatarna – Celje. Gorenje – Velenje. Radenska voda – Radenci. Pohorje – skijanje. Triglav – najviša jugoslavenska planina, ali i Triglav osiguranje. Sežana – granica. Jesenice – željezara i vojna kasarna. Tvornica automobila – Maribor. Nuklearka – Krško.
Jedino za skije Elan nisam znao mjesto proizvodnje. Begunje na Gorenjskom sam ponavljao dvadesetak puta dok pred kamerom nisam uspio izgovoriti bez čitanja. I opet sam pogrešno naglasio na dva mjesta.
Zašto su Slovenci različiti od susjeda?
Tako je to sa slovenskim jezikom i sa Slovencima. Uvjeren je čovjek s jugoistoka da će se lako sporazumjeti na slovenskom. No, to je “one-way street”. Slovenci te uglavnom razumiju, ako par puta ponoviš rečenicu i dodaš nešto pantomime, ali kad oni progovore čovjek se ozbiljno preznoji. Hajde, znamo ono „seveda“, sjećamo se i „žoge“, ali malo tko će se usuditi pratiti predavanje na fakultetu ili političku debatu na televiziji. Jednako je sa slovenskim mentalitetom. Predrasuda je da su oni introvertni, zakopčani, da su emocije ostavili kod kuće, da misle najviše na posao, da su osvjedočeno štedljivi, ne piju često alkohol, ali kada piju onda dobro potegnu, i da nisu posebno duhoviti, njihovim se vicevima teško nasmijati.
Samo ću ovdje reći da su ove predrasude uglavnom točne, vrijede za većinu Slovenaca. Ali, u našem TV serijalu tražili smo iznimke, kao i objašnjenje – zašto se Slovenci čine ozbiljno različitim od jugoistočnih susjeda?
Prva je razlika statistička. S blizu 30.000 dolara BDP-a po stanovniku, Slovenija je ispred svih postkomunističkih zemalja Europe. S prosječnom neto plaćom iznad 1.000 eura na mjesec (a najmanja nije ispod 600 eura), Slovenija je osjetno ispred republika koje su činile SFRJ.
Razlika je i vizualna. Gradovi su čisti, u rangu Austrije i Švicarske, pa Ljubljana nije slučajno ove godine postala „Zelena prijestolnica Europe“. Ruralni dijelovi su sređeni i cestovno povezani pa je gotovo svejedno živite li na selu ili u gradu. Luka Koper, željeznički transport, autoceste, sve je dovršeno, zaokruženo, svaka nova infrastrukturna izgradnja čini se nepotrebnom.
Slovenija je prepuna brendova u čemu je bila vodeća i u socijalizmu. Umješni su i u marketingu, u predstavljanju svojih proizvoda. U jednoj trgovini na Bledu, vidio sam više suvenira nego što ih nude Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina – zajedno!
Jedne smo se predrasude tijekom našeg trotjednog boravka oslobodili. A to je da Slovenci ne vole „čejfure“ (došljake s juga). Upoznali smo na desetine uspješnih Srba, Bosanaca, Hrvata, ljudi iz Crne Gore, Sandžaka, Makedonije, koji su poslovno i financijski uspjeli, ali i drugih koji su zauzeli visoko mjesto na slovenskoj kulturnoj sceni.
Što reći za Gorana Vojnovića koji je dobio najveću, „Prešernovu nagradu“ za svoju knjigu „Čefuri raus“ u kojoj se opisuje slovenska netolerancija prema došljacima? Rekao bih da se ta nagrada prije 20-30 godina nije mogla dogoditi. Ali, u današnjoj se Sloveniji mnogo toga promijenilo.
U Alk/hemiji Balkana, u svakoj zemlji koju smo snimali, anketirali smo stotinu ili više studenata. I na pitanje „jeste li zadovoljni životom u svojoj državi“, svuda je odgovor bio pretežno negativan. Osim u Sloveniji! Jer, čak 80 posto ljubljanskih studenata kaže da su „zadovoljni“ ili „veoma zadovoljni“ svojim životom u Sloveniji.
Dostižan uspjeh
Zauvijek ću pamtiti Marjana Batagelja, predsjednika Udruženja slovenskih poduzetnika. Ta udruga ima 59 članova. Uvjet za članstvo je da plaćate porez, sve doprinose državi, a radnicima uz redovitu plaću mora biti i trinaesta na kraju godine. I ne smijete biti član neke političke stranke! Tko prekrši jedno od ovih pravila, mora se svojom odlukom ispisati iz članstva. Može se vratiti tek kada popravi štetu koju je napravio. A Marjan Batagelj je 75-postotni vlasnik Postojnske jame. Ostalih 25 posto dionica ima općina Postojna. Prošle je godine kroz špilju prošlo milijun posjetitelja! Najviše Talijana pa odmah nakon njih – Korejaca. Ulaznica je 25 eura. Računajte…
Najbogatiji Slovenac, vjerojatno je Samo Login, koji je sa suprugom Izom osmislio Mačka koji govori – Talking Toma. Četiri milijarde downloada u tri godine! Skromni i samozatajni par se javno ne hvali. Mnogi Slovenci nikada nisu čuli za njih.
Upoznat ćete u našem serijalu i trećeg europskog distributera banana Izeta Rastodera, pa zanimljivog Afroslovenca, liječnika iz Gane koji je postao gradonačelnik Pirana i Portoroža, pjevača Magnifica, frontmena Laibacha – Janija Novaka, legendarnog urednika Mladine Roberta Botterija, čovjeka koji je osmislio maskotu ZOI Sarajevo „Vučka“, najjačeg slovenskog političara u posljednjih 30 godina Milana Kučana. Govorit će nam i Tina Maze, Peter Prevc, mnogi obični ljudi, uspješne i samostalne žene, graditelji, proizvođači, umjetnici.
Na ideološkom planu, studenti su najviše pokazali orijentaciju ka političkom centru, zatim prema ljevici, a kao simpatizeri desnice izjasnilo ih se samo 11 posto. Međutim, uočio sam i jednu zanimljivu pojavu. Mnogi Slovenci cijene antifašističku borbu i ponosni su na svoje očeve i djedove partizane. Ali, nerijetko ćete od tih ljudi čuti da su partizani, pa i Tito, bili skroz OK, ali da su komunisti loše vladali, zatvarali ljude, kažnjavali i ubijali bez sudova, oduzimali imovinu poštenim i vrijednim ljudima. Taj paradoks se najbolje vidi u vrtu najvećeg slovenskog nacionaliste i desničara Zmaga Jelinčiča koji drži Titov spomenik u prirodnoj veličini u svom dvorištu, a istodobno smatra komuniste velikim zlom.
Rekao sam na kraju serijala da je Slovenija, u usporedbi sa jugoistokom „odlična“, ali i da je „veoma dobra“ kada se mjeri sa zapadnom Europom. Ono što me ohrabruje, to je da se njen uspjeh čini dostižnim. Možda najviše zbog toga, ovaj serijal vrijedi pozornije gledati.
(Serijal Alhemija Balkana u Sloveniji, možete gledati od 13. oktobra na našem programu. Više o tome možete pogledati ovdje.)
Izvor: Al Jazeera