Smijeh naše djece naša je osveta

Svi smo duboko uvjereni da će Ratko Mladić biti osuđen za zločin genocida u Srebrenici (Al Jazeera)

Dok čekam sutrašnju presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Ratko Mladić, sjedim pred papirom i pokušavam sakupiti hrabrosti da napišem par riječi o svemu tome šta sve to znači za nas. Preživjele. I šta sve ovo znači za njih. One koji su ubijeni.

Međutim, na kraju se čini da više brige nosi ono treće, često neizgovoreno pitanje: Šta to znači za generacije koje tek dolaze? Hoće li presuda političkom i vojnom vrhu zločinačke tvorevine – takozvane republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini – na neki način našteti dejtonskom proizvodu, “entitetu Republika Srpska”, utemeljenom na logorima i masovnim grobnicama od Prijedora do Trebinja?

Žalim što moram reći da neće. Era vjerovanja u “tribunalsku pravdu” se završava, vremena u kojem smo vjerovali da će ako se činjenice utvrde međunarodna zajednica reagovati i učiniti nešto trajno – delegitimisati entitet RS kao produkt genocida i ratnih zločina. Ali, nada živi, ona ne stanuje u hodnicima institucija, u zakonima i presudama, već u nama.

Već godinama nosim teret odgovornosti – komentatora teških vijesti, nekoga ko će zapisati svoj osvrt, ko će progovoriti u ime Srebreničana, pa čak i onda kada bi svi najradije zašutili. Svaki moj trud i pokušaj da kažem neku iskrenu i jasnu poruku završio bi izgubljen u masi anonimnih internetskih prijetnji i dosjetki.

Neće biti velikih spasilaca

Vremena velikih riječi su prošla, malo ko ima potrebu da pročita šta to, o Mladiću i o ovom danu, ima reći Ćamil Duraković. Ali, to što su takva vremena prošla ne znači da njihovo vrijeme neće ponovo doći.

Doći će djeca, doći će novi i, kad se zarove u arhive, volio bih da nađu ove redove, kao svjedoke jednog perioda, kada smo na raskršću puteva izabrali da na raskršću ostanemo. Neće biti velikih spasilaca, neće biti velikih promjena, a politika i stvarnost ostaju često “tim gore po činjenice”.

Prva optužnica protiv Ratka Mladića, najvišeg vojnog zapovjednika Vojske Republike Srpske, objavljena je 25. jula 1995. godine. Mladić se nalazi u vrhu lanca odgovornosti za logore širom RS-a, zatvaranje i ubijanje bošnjačkih lidera, nasilnu deportaciju, granatiranje i masakre nad civilnim stanovništvom, otimanje i uništavanje imovine, uništavanje vjerskih objekata i važnih kulturno-historijskih spomenika. Od prijedorskih logora, preko opsade Sarajeva, do genocida u Srebrenici i Žepi ne postoji događaj stravičnih zločinačkih razmjera i ubijanja nevinih s kojim Mladić nije direktno povezan i odgovoran.

Ratko Mladić je učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, koji Haški sud ograničava na period od maja 1992. do novembra 1995. godine, čiji je cilj bilo trajno etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata sa prostora takozvane Republike Srpske, a koji je uključivao ubistva, deportacije, nehumani tretman, zločine protiv civilnog stanovništva i, konačno – zločin genocida.

Sutra, svi smo duboko uvjereni, Ratko Mladić će biti osuđen za zločin genocida u Srebrenici. Govori nam to pravna praksa i ranije presude prema njegovim podređenim. Ono što očekujem od Suda jeste i presuda za genocid nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom na širem prostoru Bosne i Hercegovine – po tački 1, koja kao najteže tačke zločina genocida, stavlja zločine na području Foče, Ključa, Kotor Varoša, Prijedora, Sanskog Mosta i Vlasenice.

Kako se boriti protiv ideologije

Smatram da je to izuzetno važno, jer će pravnu istinu konačno staviti u ravan s onom historijskom, tumačeći zločin genocida – ne kao nešto lokalizovano i vezano isključivo za Srebrenicu, već nešto što smo sudbinski dijelili Bošnjacima širom naše domovine, na okupiranim područjima.

U vremenu pred nama čekaju nas burne političke reakcije, bijes jednih, zadovoljstvo drugih. Sutrašnji dan znači tek kratkoročni smiraj, jedna vijest u životu onih koji su preživjeli da bi prepričavali i svjedočili.

U cijelom događaju jedno lice, Ratko Mladić, nebitno je, neko ko samo figurira pred sudom, kao neko pod čijom je komandom hiljade pojedinaca išlo i svjesno činilo najgore prema svojim komšijama, sugrađanima, poznanicima i neznancima. Puno važnije će biti boriti se protiv ideologije koja ga slavi kao heroja i boriti se protiv onih koji pred istinom zatvaraju oči.

I dok među nama hodaju, nekažnjeni i slobodni, mi možemo samo da se nadamo – da se ponoviti neće. A za našu osvetu i za našu pravdu jedino bitno što ostaje jesu generacije koje ostavljamo iza nas i zemlja koju im ostavljamo. Tako mi svega, smijeh naše djece je jedina osveta koja mi je potrebna.

Preživjeli smo da bi se vratili, opstali, izrasli, gradili, obnavljali i, uistinu – pobjeda pripada onima koji su na tom putu ostali čisti i pravedni. 

Izvor: Al Jazeera