Snagom vjetra do razvojnog puta

Vjetroelektrane su budućnost proizvodnje obnovljive energije (EPA)

Kad je krajem 2015. godine u Parizu 195 zemalja jednoglasno usvojilo rezoluciju o globalnom klimatskom planu, obavezujući se time na potpunu dekarbonizaciju energetskog sektora do 2050. godine, većina analitičara okarakterisala je takav momentum kao historijsku pobjedu obnovljivih izvora energije nad fosilnim gorivima. Iako projekcije o budućim energetskim trendovima podliježu brojim špekulacijama, s obzirom na to da tehnološki, demografski, ali i resursni faktori nisu uvijek lako predvidivi, stručnjaci se slažu u jednome: novo energetsko doba dolazi.

Od hidroenergije preko bioplina do vjetroenergije i solarne energije, obnovljivi energetski resursi u sve većem obimu pariraju tradicionalnim izvorima. Prema procjenama Svjetskog energetskog vijeća, ukupni instalirani hidrokapacitet od 2005. do 2015. povećan je za 39 posto, dok su kapitalni troškovi izgradnje solarnih fotonaponskih elektrana pali za više od 50 posto. Uz kumulativni nivo instaliranog vjetrokapaciteta od gotovo 500 GW, ideja o alternativnim energetskim izvorima poprima jasne konture.

Da je tehnološki napredak itekako mjerljiv najjasnije vidimo na primjeru vjetroindustrije, gdje se prosječni faktor kapaciteta, koji projicira odnos između stvarnog i maksimalnog outputa električne energije tokom zadanog perioda povećao s 25 posto na sada već rekordnih 37 posto u 2017. godini, stoji u projekciji Bloomberg New Energy Financea.

U prilog tome, kao jedno od skorijih tehnoloških dostignuća ističemo pokretanje dosad najveće komercijalne vjetroturbine jačine 9,5 MW koje je izvšila kompanija MHI Vestas Offshore Wind, a čiji kapacitet može odgovoriti energetskim potrebama vise od 8.000 kućanstava. Takav trend direktno je srazmjeran projekcijama Globalnog vjetroenergetskog vijeća (GWEC) prema kojima bi do 2030. godine 20 posto ukupne energetske ponude trebalo biti podmireno samo od vjetroenergije.

Da se povoljni geografski uvjeti itekako mogu iskoristiti vidjljivo je na primjeru Danske, čiji je udio vjetroenergije u ukupnoj energetskoj potrošnji tokom 2016. iznosio 37,6 posto, kako navodi GWEC. Međutim, brojke u ovom kontekstu idu korak naprijed. WindEurope ističe da je početkom 2017. Danska projicirala gotovo 70 gigavat-sati (GWh) od zemljanih vjetroelektrana, kao i dodatnih 27 GWh od vodenih vjetroelektrana. S obzirom na to da je proizvedeni nivo viši od trenutnih energetskih potreba, Danska izvozi energetski višak u Švedsku, Norvešku i Njemačku, dok zauzvrat uvozi tzv. CHP-elektrane. Time se dio energije, koji se inače konvencionalnom energetskom metodom odbacuje kao otpadna toplota, procesom kogeneracije nastoji što efektivnije iskoristiti. Na taj se način pruža alternativa tokom perioda s relativno slabim vjetrom, objašnjava Carsten Vittrup, savjetnik Energineta za energetska pitanja.

Historijski uspjeh vjetroparka Mesihovina

Na regionalnoj osnovi, unatoč općem poboljšanju regulatornih okvira namijenjenih rastu nivoa investicija u obnovljive energetske resurse, zemlje zapadnog Balkana i dalje poprilično zaostaju za zemljama Evropske unije. Problem prije svega leži u činjenici da je većina zemalja u regiji izraziti energetski uvoznik. Naime, projekcije Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) ukazuju da je 44 posto ukupne regionalne energetske potrošnje pokriveno uvozom, što je znatno više od standarda EU-a.

Kao jedno od poboljšanja vrijedi istaći i nedavno potpisani sporazumni ugovor o dodjeli 30-milionskih grant sredstava od Evropske razvojne banke za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Kosovo, Crnu Goru i Srbiju, namijenjenih razvoju obnovljivih izvora energije. Time se nastoji pronaći sistemski održivo i za investitore povoljno rješenje koje bi regju učinilo jednim od primarnih vjetrotržišta u Evropi.

Da su pomaci vidljivi dokazuje primjer prvog, a, iskreno se nadamo, ne i posljednjeg vjetroparka u Bosni i Hercegovini. Vjetropark Mesihovina na lokalitetu Tomislavgrada sastoji se od 22 vjetroturbine tipa SWT 2,3 MW. Uz instaliranu snagu od 50,6 MW, kao i ukupnu investicijsku vrijednost od približno 71 milion eura, Mesihovina spada u red najkompleksnijih vjetroprojekata na zapadnom Balkanu. Proizvođač je danski Siemens Wind Power A/S, koji vrijedi za jednog od globalnih lidera po broju instaliranih vjetroturbina, dok je investitor i vlasnik prvog vjetroparka ovog tipa u Bosni i Hercegovini Elektroprivreda HZHB. Analize stručnjaka ukazuju da bi uz prosječnu potrošnju kućanstva od 6.000 kWh/g Mesihovina trebala opskrbiti električnom energijom približno 27.500 domaćinstava. Takav projekt, iako prvi ove vrste na području Bosne i Hercegovine, svakako ne bi trebao biti i posljednji, ako gledamo geografske predispozicije.

Naime, stručnjaci su složni u stavu da tehnički vjetroenergetski kapacitet Bosne i Hercegovine može doseći nivo od 2 GW. Time bi se energetski Bosna i Hercegovina približila okvirnim evropskim standardima, dok bi ekonomski učinak bio i više nego opipljiv. Međutim, nedonošenje jasne politike na državnom nivou, kao i brojni nedostaci pri konekciji na energetsku mrežu, te i dalje relativno visoki kapitalni troškovi umnogome otežavaju implementaciju idejnog rješenja. Time se barem upola u ovom trenutku umanjuje stvarna investicijska mogućnost razvoja vjetroenergije.

Zakonske regulative

Jasna opredijeljenost Bosne i Hercegovine za evropski put također podrazumijeva donošenje klimatski orijentisanih zakonskih regulativa. Time bi se omogućilo ostvarivanje definisanog cilja smanjenja emisije štetnih plinova za tri posto, na šta se Bosna i Hercegovina obavezala Pariskom deklaracijom.

U konačnici, bez obzira na to podržavamo li mišljenje analitičara koji zagovaraju korjenitu energetsku reformu ili, pak, onih koji vjeruju da najbolji dani eksploatacije fosilnih goriva tek dolaze, o jednoj se stvari ipak moramo složiti: globalni tehnološki napredak, uvjetovan klimatskim, demografskim i ekonomskim faktorima, itekako je osjetan.

Zadatak zemalja u regiji općenito je pronalazak adekvatnog rješenja koje bi potencijalnim investitorima omogućilo aktivniju ulogu u realizaciji ranije spomenutih ciljeva. Bez implementiranja konkurentskog, a time i energetski samoodrživog sistema, kao posljedicu vidimo ozbiljnu prijetnju od pojave “klimatske krize” koja bi zemlje zapadnog Balkana još više udaljila od evropskog razvojnog puta.

Izvor: Al Jazeera