Oglasi

Spasiti od zaborava i podvig i zlodjelo

Zašto BiH nema dan sjećanja na doprinos i stradanja žena u proteklom ratu?
Fatima Bahtić također se zalaže za uspostavljanje dana sjećanja na žene-žrtve u BiHMirza Sadiković/Al Jazeera

Ovih julskih dana razgovarao sam sa srebreničkim majkama Hanifom i Mejrom Đogaz, pa na stratištima u Ključu sa Kadirom Jušić i Kanom Mešić, u Ljutočkoj dolini sa Eminom Mašinović i Semirom Dedić-Mujić, u Kozarcu sa Fatimom Bahtić... o njihovoj borbi za istinu, za pravdu i tome kroz šta sve prolaze na tom putu.

„Izborile smo se za memorijal žrtvama genocida u Srebrenici, za memorijal u Kozarcu, u Ljutočkoj dolini... borimo se da pravda bude zadovoljena, borimo se kroz svoja udruženja. U aktivnostima smo sa 'Ženama u crnom', ali, šta je sa nama svjedocima njihove borbe za istinu i pravdu? Šta je sa brojnim ženama koje su stale rame uz rame sa muškarcima u borbene redove, koje su dale nemali doprinos u ratu, za budućnost ove zemlje?“, kažu i pitaju: „Mogu li danas, nakon svega, majke, supruge, kćerke, radne koleginice makar imati jedan dan - dan sjećanja na doprinos žena u ratu u BiH?

Podrška Žena u crnom

I Sabina Hodžić-Mehmedović, novinarka, sada tridesetogodišnjakinja, koja je srebrenički genocid preživjela kao devetogodišnja djevojčica, pita: „Jesmo li u stanju da se izborimo barem za jedan dan za njih, dan kada bi se sjećali njih i njihovog doprinosa... Zar im makar toliko ne pripada?“

„Treba li podsjećati na činjenicu da se na razne načine i u svim prilikama obilježavaju učešća i doprinosi, stradanja u ratu u ovoj zemlji. Ali, pojedinačna i kolektivna stradanja žena, doprinos žena ni na koji način i nigdje“, kaže Sabina.

Sjetih se i nedavnog razgovora sa Stašom Zajević iz Uduženja „Žene u crnom“ iz Srbije, i njene tvrdnje da bi dan sjećanja trebao postojati.

„Da sačuvamo sjećanje, da se pamti, da se ne zaboravi... da spasimo od zaborava i podvig i zlodjelo. Jer, mimo naših očiju, ostajemo svaki dan bez njih. Nesvjesno ih prebrojavamo. A poštovanje je ono što su te žene, te majke, kćerke, supruge, sestre, uspjele dobiti svuda,“ govorila je.

Takvog je stava i dr. Behzad Hadžić, ljekar koji se u Udruženju Prijedorčanki „Izvor“ sve vrijeme posvetio radu sa ženama, sa žrtvama: „Dan sjećanja na učešće i stradanje žene u ratu najmanje je što im se može dati. Trebamo konačno prestati gledati na njih samo kao na žrtve, jer uz to što su dale veliki doprinos, danas najveću spremnost za pomirenje imaju upravo one. Razvijat ćemo tako kulturu sjećanja, odnosno njegovat ćemo način prenošenja događaja i vrijednosti sadašnjosti i prošlosti budućim generacijama.“

Dan kojeg nema u političkim kalendarima

„Moramo ga imati,“ poručuju i Mira Vilušić iz NVO-a „Horizont“ i Vildana Džekman iz Fondacije „Cure“.

„Smatramo ponižavajućim to što nemamo makar taj jedan dan, dan sjećanja. To žene zaslužuju, jer one su u teškim vremenima podnijele najveću patnju i bol, ali su i ponijele znatan teret s muškarcima. Ali, one su svoju borbu nastavile čuvanjem sjećanja, a vrelinu nepravde gase borbom za istinu i pravdu. Pogledajte, tom borbom, tim odnosom, uspjele su zadržati pažnju svijeta prema BiH. Zbog jačine njihovog glasa zadobile su poštovanje međunarodnih institucija sa kojima su ostvarile saradnju - ICMP, UN, OSCE, EU, Haški tribunal. Sve su to međunarodne organizacije gdje se njihov glas poštuje i ne zaobilazi.“

Slične poruke dolaze i iz „Ženske mreže BiH“ i Inicijative „Mir sa ženskim licem“.

Zašto onda nemamo dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH? Ali, i zašto nam je potreban?

Potreban je i zbog pažnje i ljubavi prema ženi.

I u religijskim tumačenjima ta je ljubav trajna i sadržajna, izražena je u davanju pravog i dostojnog mjesta u društvu i obitelji, u priznanju žene i njenog doprinosa, njenih ljudskih kvaliteta, prava, interesa i posebno dostojanstva.

Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH potreban je i zbog boli i patnje, koje su preživjele. Koliko li je samo ponosa oduzeto ženi?  Koliko li suza ženskih teče u našim rijekama? I pored svog zla koje im je nanijeto, one nisu stale. Nastavile su čuvanjem sjećanja i opredjeljenjem za miran suživot sa drugima i pravdu za sve žene.

Zar im to ne pripada?

Treba li onda reći da taj dan nije potreban onima koji ostaju da podsjećaju na žene, majke, ne dozvoljavajući nikakvim politikama ni onim lokalnim, ni međunarodnim da to zaustave. Kao i to da dan sjećanja bude svakog osmog  decembra u godini.

Zašto baš osmi decembar?

Osmog decembra, kako kazuju članice Fondacije „Cure“ i NVO-a „Horizonti“, nema  ni u kakvim entitetskim kalendarima, ne vezuje se ni za kakve događaje, političare, politiku, i zato  prevladava nacionalne i ostale barijere i granice. Vezivao bi se za ženu i njeno stradanje, njenu žrtvu, ali i njen doprinos u ratu u BiH.

Makar toliko.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.