Sportska inspekcija

Svjetska je nogometna organizacija grandiozna korporacija, ujedno i tvornica novaca (AFP)

Piše: Zoran Čutura

Možda sam ja zalutao – ni sam nisam sto posto siguran – ali čini mi se da je medijska pozornost i prezentacija nogometnih događanja posljednjih dana promašila fokus. Činjenica, igrao se derbi između Hajduka i Dinama u Splitu, a bez obzira na kvalitetu i ishod derbija, on se uvijek raskošno plasira, jer se konzumacija medija temelji (i) na isfabriciranom rivalitetu Zagreba i Splita, a dodatnu zanimljivost derbiju – koji to i nije bio jer se budući/aktualni prvak države znao i prije njega – dao je uvijek popularni Zdravko Mamić, jer se nešto pošaketao i razmijenio uvrede u svečanoj loži i oko nje.

Cyber-rat

U prvoloptaškom svijetu u kojem živimo to nekako mora biti sportska vijest broj jedan… A ja, opet, bez tog imperativa da moram prodati medij u kojem radim preko leđa Mamića, Dinama i Hajduka, smatram shodnim upozoriti kako se u našem nogometnom mikrokozmosu događa nešto puno zanimljivije, nešto što je esencijalnog značaja za funkcioniranje nogometa, pa i sporta općenito.

Uvod je bio dug, uz prijetnju da sljedeći pasus bude još duži, pa moram ekonomizirati… Ukratko, između resornog ministarstva i HNS-a duže se vrijeme vodi svojevrsni cyber-rat.

Tu se nešto napadaju putem radija, televizije, Facebooka, šalju si dopise, a sve je počelo ministarstvo koje je izabralo upravo nogomet da bi preko njega dokazalo kako “misli ozbiljno”, kako su hrabri i spremni ozbiljno poraditi na ispravljanju devijacija hrvatskog sporta. To je za svaku pohvalu i, zapravo, svi mi “civili” možemo biti ponosni na to da se nakon dvadeset i nešto sitno postojanja države netko uopće ohrabrio krenuti tim putem.

A to, usudio bih se dometnuti, dobrim dijelom proizlazi iz uključivanja Petra Skansija u operativu vlasti, u ulozi pomoćnika ministra – on je prvi naš viđeni sportaš u sazivu državne vlasti koji se pokazao osobom spremnom da radi na boljitku sporta, nikako na osobnom boljitku, po cijenu javnih uvreda i neprospavanih noći.

Možda sam ja zalutao – ni sam nisam sto posto siguran – ali čini mi se da je medijska pozornost i prezentacija nogometnih događanja posljednjih dana promašila fokus.

Dakle, slali su se dopisi, pa je u sve uključena i FIFA, kao neki ozbiljan arbitar između zavađenih strana, koje se, poput djece u parkiću, gađaju blatom. Na kraju balade je FIFA poslala dopis, u kojem je naglasila da posljedice intervencije Vlade u nogomet mogu biti i sankcije prema nogometnoj reprezentaciji, da bi, potom, Skansi osobno kazao kako “Ministarstvo diže ruke od nogometa”.

Sve skupa prilično logično i maksimalno zanimljivo.

Logično, jer je uplitanje države u sport s namjerom da radikalno promijeni dotičnu aktivnost a priori nedopustivo i smrdi na ponašanje u diktaturama (govoreći općenito, na stranu konkretni uvjeti i konkretne točke prijepora), zanimljivo utoliko što se FIFA ponovo deklarirala kao organizacija nadnacionalnih moći, koja članicama dopušta ponašanje izvan zakonskog okvira date države.

Nogomet je vrlo specifičan u planetarnoj obitelji sportova. Njegovi protagonisti kroz povijest su poznatiji od predsjednika, premijera, nobelovaca, najvećih dobrotvora i najvećih zlikovaca.

U utakmici između Pelea i Picassa – Pele pobjeđuje s čistih 3-0.

U utakmici između Messija i dr. Marie Sklodowske-Curie – Messi pobjeđuje 7-0, i još dvostruka nobelovka dobija crveni karton.

U utakmici između Mandžukića i Einsteina – Mandžo dobija 1-0, jer na YouTubeu ne možete vidjeti kako Einstein zabija Dortmundu glavom.

Grandiozna korporacija

FIFA je to maksimalno iskoristila, dižući nogometne aktivnosti na razinu nedodirljivosti, ali ne može se reći da je to učinila maćehinski. Samo za plasman na SP-u Savezi dobijaju po osam milijuna dolara. Bogato će biti nagrađen i plasman na samom SP-u. Lovu će dobiti i klubovi koji daju reprezentativce, kao što je dobijaju i za rezultate u klupskim natjecanjima.

Svjetska je nogometna organizacija grandiozna korporacija, ujedno i tvornica novaca. FIFA je na računu prije tri dana imala 1,4 milijarde dolara.

Za to smo se borili, takav je svijet u kojem živimo. Zato se nema što naročito lamentirati nad dopisima FIFA-e, zato Skansi i kaže da “Ministarstvo diže ruke od nogometa”, zato i ja “pazim da ne idem malen ispod zvijezda” (kao što je zapisao A. B. Šimić) kad pokušavam pisati o nogometu, zato se nogomet ne može i ne smije uzimati kao bilo kakvo mjerilo kad se piše o sportu.

FIFA, koja je sad vezala ruke omraženoj Vladi i time izazvala zlurado veselje puka, ista je ona FIFA koja je razrezala kaznu Joeu Šimuniću i time izazvala zgražanje puka – ne budimo licemjerni i barem pokušajmo biti racionalni.

Nogomet je vrlo specifičan u planetarnoj obitelji sportova, njegovi protagonisti kroz povijest su poznatiji od predsjednika, premijera, nobelovaca, najvećih dobrotvora i najvećih zlikovaca.

Ipak… Što ako…?

Što ako ovaj primjer FIFA-ine sugestije o neuplitanju države u funkcioniranje nacionalnog nogometa ostali Savezi shvate kao mogućnost da zaustave Sportsku inspekciju Ministarstva, koja im upravo prekopava po papirima i piše primjedbe? Slobodno na jednu stranu možemo staviti nogomet, a na drugu sve Ostale, jer se svi Ostali uglavnom financiraju iz proračunskog novca, nemajući mecenu u FIFA-i. Da bi tim proračunskim novcem uspostavili organizaciju kojoj prva rečenica Statuta glasi “mi imamo potpuno autonomiju”.

Halo, potpuna autonomija na proračunskim jaslama?! Tko je tu lud?! Nažalost, takvu vrstu autonomije Ostali, govorim iz (nažalost) vrlo osobnih i vrlo nedavnih iskustava, tu autonomiju koriste (i) za eklatantno kršenje ustavnih sloboda i elementarnih ljudskih prava, a do inicijative Ministarstva i pojave Sportske inspekcije apsolutno nitko nije mogao ni želio učiniti išta po tom pitanju. Bez obzira na nogomet i na FIFA-u, odgovorno tvrdim da je Sportska inspekcija nužno potrebna institucija, jer je nužno potreban mehanizam kojim će se kontrolirati trošenje javnih sredstava i poštovanje zakonskog okvira prilikom djelovanja Ostalih.

Ne želite poštovati zakone i želite potpunu autonomiju, oslobođenu bilo kakvog utjecaja i uplitanja države? Ma, nema problema, samo što mi prekidamo dotok proračunske love! I to odmah i sad, dok ne ispravite sve ono što nije dobro u vašem radu!

Pravila igre bi mogla biti vrlo jednostavna, ali nisu. Nisu zbog toga što je državna administracija užasno glomazan, pa time i spor, aparat kojem treba jako puno vremena da se pokrene. A promjene u društvu, i sportu koji je uvijek bio i ostao ogledalo društva, vrlo su brze i dramatične, pa na njih taj aparat-dizelaš ne stiže odmah reagirati. Kad se donese nekakav zakon nad kojim, onda, svi teoretiziraju bez kraja i konca, realno stanje u sportu već zahtijeva donošenje slijedećeg zakona kojim će se onaj prvi korigirati ili nadopuniti.

Profesionalci i amateri

Evo, samo jedan primjer: hrvatski Zakon o sportu postoji osam godina. U međuvremenu je dopunjavan, javni je dokument i dostupan je na internetu. Ako mi itko uspije objasniti na koji način u stvarnosti taj Zakon odvaja sportske profesionalce od amatera (što smatram osnovnim preduvjetom da se strategija nacionalnog sporta pomakne s nulte točke) – vodim ga na večeru.

Mala pomoć – prema mom skromnom mišljenju, pojam profesionalca ne smije se vezati uz plaću koja se dobija iz proračuna. Kakav je to profesionalac kojeg moja supruga i ja financiramo iz poreza koje plaćamo državi? Da nije tragično, bilo bi komično… Da pišem o primjeru iz neke druge države, a ne iz Hrvatske, tastatura bi mi bila natopljena suzama, jer bih se grohotom smijao. Ovako mi se plače, ali sam dobar dio tih suza žalosnica odavno isplakao i čuvam ih za neke još tužnije tekstove.

Izvior: Al Jazeera