Kada bih sastavljao oglas da tražim djevojku obavezno bih napisao da sam aktivan na društvenim mrežama. Mislim da je to danas glavna referenca jer ako te nema na Facebooku, nisi niko i ništa. Skoro da ne postojiš. Ako nisi ‘tviteraš’, to znači da ne pripadaš društvu ‘razgledanih’ (modernih) muškaraca i žena koji znaju u pravo vrijeme ‘tvitnuti’ pravu misao.
Takve zovu u televizijske i radioemisije, i predstavljaju ih na način koji karakterizira novo vrijeme: ‘Naš gost je taj i taj, i aktivan ja na društvenim mrežama. Zamolićemo ga da nam kaže kakav je to osjećaj’. Iz prve ruke, mogu reći da je fantastičan. Svi ti oblici komunikacije su materijalizacija ili realizacija vječitog ljudskog sna – ‘vidjeti i biti viđen’.
Biti aktivan na društvenim mrežama je najbolja ulaznica u svijet zanimljivih i popularnih ljudi. Bez obzira što je to virtuelni prostor u kojem si apsolutno sam. Okružen kompjuterom, slušalicama i, eventualno, kamerom. Tvoja ‘društvena aktivnost’ ne podrazumijeva međuljudske odnose face to face, već ‘pisma iz tamnice’ vlastite samoće i lijenosti.
Sajam ljudskih ideja i raznolikosti
Pokušavam se sjetiti kako je to bilo nekada. Ono kad smo bili gimnazijalci i svi po redu učlanjeni u nekakvu ‘mlade gorane’. Nekoliko puta godišnje, kopali smo rupe za nove sadnice i takmičili se ko može prebaciti brojku od 88 mladih borova. Iako su nas bezočno iskorištavali, kopali smo s veseljem jer smo znali da će, nakon posla, neko donijeti gitaru, a drugi prošvercovati nekolko flaša vina. Pa smo, kraj vatre, ‘tvitovali’ duboko u noć, ne samo pjesme, već i ‘provale’.
Da ne pominjemo radne akcije, izviđače, mlade istraživače, ferijalce, ali i druge organizacije mladih kod kojih su kontakt i međuljudski odnosi bili stvarni (ponekad i jedan na jedan), ali sve je to imalo neki drugi smisao. Bila su takva vremena, iz ove perspektive staromodna i zaostala, jer nismo imali mobitele, kompjutere, tablete i digitalne kamere i nije postojao niti jedan valjan razlog da budemo sami u sobi, među četiri zida, i da buljimo u plafon. Jer napolju, u našem dvorištu, na ulici, u prirodi, na obali rijeke ili mora, u borovoj šumi, događao se život.
Tamo su bili naši vršnjaci. Mogli smo ih prepoznati po uzrastu, izgledu, pameti, mentalnim i fizičkim osobinama. Na tom sajmu ljudskih ideja i raznolikosti, bilo je lako pronaći one sličnih interesovanja, ali i dijametralno suprotne, jer se suprotnosti privlače. Nije moglo biti laži i prevare, pošto smo sve vidjeli svojim očima i osjetili na vlastitoj koži. Ta škola se ne može ničim platiti.
Kad bi nekog doveli u televizijsku ili radioemisiju i predstavili da je aktivan u mjesnoj zajednici, taj bi odmah počeo razglabati kako su ‘kaptirali’ izvor, asfaltirali put do sela, napravili most preko potoka, obnovili dom kulture u koji se uselilo kulturno-umjetničko društvo, pa sad imaju folklornu, muzičku, dramsku i literarnu sekciju. I sve tako, neke prevaziđene stvari, dosadne i primitivne.
Novo vrijeme traži nove ljude, metroseksualce, tehnološki pismene i sposobne da komuniciraju sa hiljadama ljudi koje nikada nisu vidjeli i vjerovatno nikad neće. Ili da znaju pisati pametne i poučne poruke, od kojih će mnogi imati osobne koristi. Savjete kako napraviti ovo ili ono, za koga glasati i koga podržati u nastojanju da nam svima bude bolje i zanimljivije. Mislim, udobnije jer je ‘komfor’ osnovna pretpostavka današnjeg načina života.
Bezgranična ‘sloboda’
Jedini problem je što su ljudi sve više usamljeni. Postalo je nevažno koga voziš u automobilu, već kakav auto imaš da možeš sliku objaviti na Facebooku. Isto je i sa stanom, kućom, namještajem, zidovima i ogradama. Nije više bitno gdje i zašto (a pogotovo s kim) putuješ, već je put i, kako se moderno kaže, destinacija sama sebi svrha. I nekoliko fotografija za uspomenu i dugo sjećanje. U suprotnom, zaboravićeš da li je na tom ljetovanju bila i voljena osoba ili osobe do kojih ti je stalo. Nije se dogodilo ništa što je vječno upisano u tvoju vlastitu memoriju, a ne na disk tvog kompa.
Vremena se mijenjaju, a s njima i naše navike i potrebe. Mislim da sam gledao jedan film u kome neko ‘vodi ljubav’ sa kompjuterom. Film je fikcija i ne znam da li je to moguće, ali znam da nismo daleko od toga. Praktično je iz više razloga, jedino što treba, ljigave i dosadne, emocije ukloniti iz našeg života jer samo smetaju. Međuljudski odnosi su previše komplikovani, druženja su postala opterećenje, a čovjek sam sa sobom najbolje funkcioniše.
Ako već treba nekog, sjedne za svemoćni kompjuter i zadovolji sve svoje potrebe. Na društvenim mrežama pronađe istomišljenike ili one druge sa kojima se može danima i mjesecima svađati na forumima ili kroz komentare ispod različitih postova koje postavljaju usamljeni i frustrirani ljudi. Može da širi mržnju, da vrijeđa i zavađa bez ikakve odgovornosti i sankcija, jer – on je ‘nevidljiv ili nedostupan’, a hrabar i pametan preko svake mjere.
I ne može se reći da nije aktivan (istina, ne u mjesnoj zajednici), jer je u ovoj kalendarskoj godini potrošio više od hiljadu sati ostvarujući kontakte i komunikaciju sa najrazličitijim predstavnicima ljudske vrste. Čak je pronašao i ‘ljubav svog života’ sa kojom se dopisuje od postanka društvenih mreža, a planira je i sresti u nekom narednom periodu. Kad bude imao vremena.
Jer, vrijeme je beskonačno i nikad neće stati. Za razliku od nas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera