Šta danas rade nekadašnji profesori marksizma

Knjiga se sastoji od niza intervjua sa bivšim predavačima marksizma, kao i novim teoretičarima ljevice iz političkih stranaka koji Marxovo učenje nastoje prilagoditi novom vremenu (AP)

Splitski novinar i publicist Damir Pilić napisao je iznimno zanimljivu knjigu Marx nije mrtav (Arkzin, Zagreb, 2016.). Međutim, kako to u Hrvatskoj često biva, proporcionalno tome koliko je knjiga važna, toliko je i prešućena, pa se u javnosti moglo pročitati tek nekoliko prikaza i intervjua s autorom.

Pilić se, naime, latio istraživanja sudbine profesora marksizma u ratnim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Knjiga je zapravo nastala iz jednog teksta. Autor je dobio novinarsku stipendiju Balkan Fellowship for Journalistic Experience Balkanske istraživačke mreže.

Da bi opravdao stipendiju, morao je napisati tekst dužine devet kartica. Pilić se, međutim, blago rečeno – zaigrao, pa je kraj istraživanja dočekao sa 250 kartica koje, srećom, nije bacio u smeće nego od njih napravio vrlo zanimljivu studiju o zaboravljenim profesorima.

Nikolaidis kao povod

Povod mu je, kako je rekao, bio tekst crnogorskog kolege Andreja Nikolaidisa Gdje su i šta rade naši profesori marksizma, objavljen 2013. godine. Primio se posla i krenuo u potragu za ljudima koji su 1990. godine postali “najzaludniji od svih zaludnih ljudi”.

Na ruku mu je išao i trijumf grčke Syrize na parlamentarnim izborima, uspjeh Podemosa na lokalnim u Barceloni, pobjeda njemačkog Die Linkea u njemačkoj državi Tiringiji, kao i ulazak slovenske Združene levice u Skupštinu.

Paralelno s ekonomskom recesijom raslo je zanimanje i za Karla Marxa, pa se njegov Kapital ponovno našao na listama najčitanijih knjiga. Sve je bilo spremno da Pilić krene na putovanje Crveni preporod: Pad i uspon Karla Marxa, koje je završilo reportažom s groba njemačkog filozofa u Londonu.

Knjiga se sastoji od niza intervjua s bivšim predavačima marksizma, kao i novim teoretičarima ljevice iz političkih stranaka koji Marxovo učenje nastoje prilagoditi novom vremenu. Istraživanje je započeo u svom Splitu, a nastavio u Zagrebu, Ateni i Londonu.

Kako je prostor ovog bloga ograničen, zadržat ćemo se na prepričavanju nekoliko razgovora.

Tehnološki višak

Knjigu otvara sudbina Zdenka Šundova, koja je možda i najintrigantnija. Šundov je predavao marksizam u zagrebačkoj Elektrotehničkoj školi. Godinu dana prije početka rata doktorirao je na temu Lukacseve marksističke analize klasne svijesti i pripremao se za znanstvenu karijeru kad su ga sasjekle demokratske promjene.

Odmah 1991. kao tehnološki višak dobiva otkaz, prijatelji i kolege počinju ga izbjegavati, prijetili su mu roditeljima, bio je i fizički napadnut, a četiri godine poslije razilazi se sa suprugom, čime gubi ne samo stan nego i svaki kontakt sa sinom.

Tako se Šundov 1995. godine umjesto na fakultetu našao na ulici. Postao je beskućnik.

“Spavao sam na klupi na Željezničkom kolodvoru, a zimi u praznim vagonima, skupa s klošarima. Nije bilo mjesta ni u prihvatilištu za beskućnike. Osjećao sam se kao da mi se svijet srušio: dotad sam živio normalno, a sad odjednom na ulici, bez igdje ikoga, bez knjiga. Na to razdoblje vrlo sam ponosan, i dan-danas bih se tako ponašao”, ispričao je Šundov.

Kako život ne piše samo tragedije, slučaj je htio da 1996. upozna svoju sadašnju životnu družicu, koja ga vadi iz nevolja. Sud je presudio u njegovu korist u radnom sporu sa školom, ali ga direktor nije želio ponovno zaposliti. Nikad nije bio član Saveza komunista, ali je i danas uvjereni marksist.

Montirani proces

Javnosti poznatija Mira Ljubić Lorger novu vlast dočekala je u Centru za društvena istraživanja Split, koji je 1990. godine ugašen zbog “marksističkog imidža”. Suočena s kroničnim manjkom novca (“Htio bih jednom jesti i meso”, rekao joj je sin, s obzirom na to da je na jelovniku vazda bila tjestenina ili brašno), odlučila je prihvatiti ponudu tjednika Nacional i pisati horoskop, budući da se iz hobija bavila astrologijom.

Nadala se da će tadašnji glavni urednik Ivo Pukanić prihvatiti njenu molbu i dopustiti joj da objavljuje pod drugim imenom, što Pukaniću nije bilo ni na kraj pameti. Inzistirao je da mu horoskop piše sveučilišna doktorica sociologije. Osvetila mu se tako što je molila prijatelje da ne kupuju Nacional. Kasnije je “posao” proširila i na Slobodnu Dalmaciju. Cijela obitelj živjela je od ta dva honorara.

“Bilo je ili to ili umrijeti od gladi kao časni disident. A to nisam mogla zbog moje dvoje djece”, kaže ona.

Nisu je, međutim, snašle samo egzistencijalne nevolje. Kao saborsku zastupnicu Dalmatinske akcije, 1993. godine Vojna policija ju je, zajedno s djecom, izbacila iz stana. Jedva su ih nagovorili da im daju nekoliko sati, barem da uzmu dio stvari.

Mlađem sinu, koji je tada imao 12 godina, repetirali su pištolj na sljepoočnicu. Suprug Srećko Lorger bio je tada u zatvoru, u sklopu montiranog političkog procesa vodstvu DA-a.

Zaposlio Sanadera

Duško Čizmić Marović, još jedan Splićanin, Marksistički centar zamijenio je ribolovom s obzirom na to da je imao nekakvog iskustva s morem, a i prije rata je uredio jednu knjigu o ribolovu. Nije dugo izdržao. Najprije je kao mornar, zbog izazivanja pobune među radnicima, dobio otkaz, nakon čega se upustio u poduzetničku pustolovinu.

Zadužio se, stavio suprugin stan na hipoteku i kupio ribarsku koču. Dvije godine poslije propao je. Objašnjava da mu je bilo neprihvatljivo nelegalno kupovati dvostruko jeftiniju naftu.

Ubrzo je umrla supruga, ostao je bez stana, s dvoje djece.

“Živio sam od nepostojećih novaca”, kazao je Piliću, “izliječio sam se od kapitalizma i realno, a ne samo svjetonazorski. Treba biti ordinarna budala da sudjeluješ u jednom tipu ekonomije ne poštujući pravila igre. Nisam se mislio obogatiti nego živjeti od svoga rada, a zapravo sam osiromašio i propao.”

Ipak, krajem devedesetih polako mu se otvaraju vrata. Najprije organizira tribine, a potom se vraća pisanju. Vjerojatno je mogao i prije, s obzirom na to da je u izdavačkoj kući “Logos” upravo on zaposlio Ivu Sanadera, tada visokopozicioniranog HDZ-ovca i kasnijeg premijera, ali – kako kaže – nije ni od koga želio tražiti uslugu.

Benova majka

Svatko od tih nekadašnjih profesora danas gleda drukčije na marksizam.

Primjerice, Zdravko Tomac postao je marksist još u srednjoj školi “iz nezadovoljstva svijetom u kojem je živio”.

Kasnije se razočarao u komunističku ideju, danas je naziva prevarom, ali je i dalje ponosan na knjigu Tražio sam crvenu nit, memoare visokog komunističkog rukovoditelja Jakova Blaževića, koju je napisao 1976. godine. Danas je zadrigli desničar.

Razgovarao je Pilić za knjigu s još nizom intelektualaca, bivših ili sadašnjih marksista – od Lina Veljaka i Ozrena Žuneca do Žarka Puhovskog, Rastka Močnika i Ferida Muhića, a knjigu je završio posjetom Marxovom grobu u Londonu, gdje je susreo puno mladih ljudi, među kojima i 14-godišnjeg Bena, koji je učeći o Hladnom ratu postao marksist.

Pročitao je Komunistički manifest i siguran je da je na pravom putu.

Majka mu vjeruje, još samo da uvjeri ostatak svijeta.

Izvor: Al Jazeera