Šta je ostalo od Sarajevskog derbija?

Euforija, podjela grada na plavu i bordo boju ostaje bez obzira na sve, a upravo nas ona očekuje sedmicu nakon godišnjice prvog zvaničnog Sarajevskog derbija (EPA)

Iako mi je informacija o preseljenju sa Dobrinje na Čengić Vilu veoma teško pala, kao 10-ogodišnjem dječaku osmjeh na lice izazvala je spoznaja da ću sada biti svega pet minuta udaljen od svoje Grbavice.

Skoro svaki dječak mojih godina, pa tako i ja „vrebao je“ žrtvu koja bi ga povela na utakmicu, posebno na derbi, za koji bi se moji vršnjaci mjesecima unaprijed pripremali.

Naravno, preseljenje na Čengić Vilu značilo je da barem za domaće utakmice mojeg Željezničara više neću morati moliti nekog da me povede.

I stariji su govorili, bolje je bilo prije

Danas su tačno 63 godine od prvog zvaničnog derbija između Sarajeva i Željezničara.

Moj prvi derbi bio je dosta godina kasnije, nekad krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, međutim nešto čega se dobro sjećam bile su rečenice starije gospode koja bi na svaki loš centaršut ili uvredu suparničke navijačke grupe davala svoju opasku da je „ranije bolje bilo“.

Dječaku to poređenje ne znači ništa, no ta rečenica još više je izgubila smisao kada i mnogo godina nakon prvog derbija većina ljudi oko mene konstantuje isto, da je nekad bilo bolje. Zbog toga ovu rečenicu ne uzimam kao mjerodavnu i smatram je običnim subjektivnim mišljenjem isfrustriranog pojedinca.

Za mene je derbi, i prije 15 godina, ali i sad, nešto što opisuje duh Sarajeva. Rivalstvo na terenu, ali i na tribinama pokazuje strast građana prema ovoj utakmici koja kontinuirano traje bez obzira na kvalitet fudbala, lošu infrastrukturu i ostale stvari na koje se već godinama žale razni kritičari.

Svako vrijeme nosi svoje prednosti i mane, pa je sasvim normalno da sve ima svoje oscilacije pa tako i Sarajevski derbi, koji uistinu na terenu u posljednjih nekoliko godina ne pruža ono što plava i bordo strana grada očekuju.

Jedan od razloga je sasvim sigurno nedostatak plave i bordo „djece“ na terenu za koje je derbi nešto sasvim drugo, nego za nekog „stranca“ kojem su Željezničar i Sarajevu usputne stanice u dugom igračkom putu.

Na Koševu 55.000, na Grbavici 5.000

Derbi iz 1982. godine kada je na stadionu Koševo bilo 55.000 ljudi ostaje i dalje zadaća za sve buduće derbije. Također, niti jedna druga utakmica na teritoriji Bosne i Hercegovine nije bila ni blizu da ugrozi ovaj rekord.

Pošto sam se ja rodio devet godina nakon te veličanstvene utakmice, više pamtim posjete od 5.000-6.000 ljudi na Grbavici koji bi po hladnom i kišovitom vremenu srijedom u 13 sati došli da bodre svoje ljubimce. Naravno, zbog ratnih razaranje Grbavica sve do 2008. godine nije imala reflektore, pa su skoro pa jutarnji termini vječitog Sarajevskog derbija bili nešto sasvim normalno i očekivano.

Stoga, sada kada se na utakmici sarajevskih rivala okupi prosječno 10.000 sigurno da mogu reći da je sada „puno bolje“, barem u ovom segmentu. Ipak, daleko je od istine da možemo biti zadovoljni cjelokupnom atmosferom pred i nakon derbija.

Posljednja ograničenja uprava Sarajeva i Željezničara izazvale su mnoge kontroverze. Grbavičkih 10 posto komšijama sa Koševa rezultiralo je praznim gostujućim sektorom, a koševskih pet posto omogućilo je 1.725 mjesta za sve one navijače Željezničara koji su željeli doći na Koševo.

Ako ništa, duh Sarajeva ne može biti savladan bez obzira na ograničenja, lošu infrastrukturu i općenito slab fudbal na terenu.

Euforija, podjela grada na plavu i bordo boju ostaje bez obzira na sve, a upravo nas ona očekuje sedmicu nakon godišnjice prvog zvaničnog Sarajevskog derbija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera