A šta kad proteste vode politici odani

Poljoprivrednici su se odlučili na protestnu vožnju zbog poskupljenja goriva (Ustupljeno Al Jazeeri)

Sudbina prostodušnog seljaka sa ovih prostora je dovoljno teška već samo zbog činjenice što je vremenski i prostorno omeđena balkanskim okvirom. Balkan je Evropi postao zanimljiv u XV veku, nakon pada Konstantinopolja i prodora Otomanske imperije. Zbog svog geografskog položaja, postaje poslednja linija odbrane hrišćanske Evrope od islama. Konstruisan na mitu punom negativnih stereotipa, prostor ispod Save i Dunava planski ostaje nerazvijen u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu. Pretvaranjem ovih prostora u jednu opasnu, mračno-mističnu zajednicu, istovremeno se opravdava kolonijalizam velikih sila Evrope i skida sa njih odgovornost za izbijanje Prvog svetskog rata. Zašto je važno ovo razumeti? Zato što su u ratovima, zarad tuđih interesa, ginuli seljaci.

Na ova razmišljanja me je navela izjava ministra poljoprivrede Branislava Nedimovića koju je uputio malinarima tokom nedavnih protesta. Ako izuzmemo omalovažavanje koje je postalo standard u politikantskoj retorici srpskih političara, ministar je malinarima – seljacima, poljoprivrednim proizvođačima – poručio da je Tito umro.

Voleli mi Tita ili ne, ministrova vrcavost je u najmanju ruku neumesna jer – budimo realni – za 30 godina ministra se niko neće ni sećati, a kamoli podsećati nezadovoljne poljoprivrednike na njegova dela. Titovo vreme je bilo svakakvo, ali se ne može osporiti da je uspeo da digne iz pepela ratovima opustošenu zemlju. Naravno, nije bilo realno da poljoprivrednik može od 10 hektara da živi kao njegov kolega iz Nemačke, ali je Titova država štitila tržište i cenu žitarica. Pored svih zaduživanja, kredita, političkih obećanja, olakšica stranim investitorima, uspeh sadašnje vlasti se u visokim ciframa meri jedino količinom mladih ljudi koji su zauvek napustili svoju zemlju. Sve ostalo su laži i manipulacija statistikom, kojima pribegavaju da bi ostali na vlasti.   

Koliko se goriva za platu može kupiti u Srbiji, a koliko u Švajcarskoj?

Poljoprivredni proizvođači su u svakom vremenu, pod svakom vlašću, bivali na neki način izmanipulisani, samo njihov rad nikad nije bio degradiran kao što je poslednjih godina. Kada je aktuelna vlast 2012. izvojevala priliku da vodi državu, zatekla je subvencije po hektaru u vrednosti od 14.000 dinara (118,5 eura), što je i tada bilo najniže u Evropi. Subvencije su smanjene na 4.000 dinara (33,9 eura) što je 10 do 15 puta manje nego, na primer, u Hrvatskoj ili Mađarskoj. Osim toga, poljoprivrednici plaćaju najskuplje gorivo u regionu, a država ne regresira bar deo kao što je radila prethodna vlast. I umesto da se budžet puni zbog rasta proizvodnje, podizanjem vrednosti akciza država je stvorila privid ekonomskog uspeha. Jer predsedniku su važne brojke.

A realno stanje je nikad gore. Zašto je za ponos činjenica da je prosečna plata u Srbiji 400 i neki evro, ako milion ljudi nema posao? Zašto ne kaže da se nezaposlenost smanjila jer nekoliko desetina hiljada ljudi godišnje ode sa biroa rada zbog napuštanja zemlje? Zašto ne kaže da kupovinom 10 litara goriva za sebe, državi kupimo 11 litara? Da, da – državno učešće u ceni jednog litra je oko 55 posto!

Za svoju “prosečnu” platu možemo da kupimo 306 litara dizela, Nemac 1.657, a Švajcarac 3.388 litara. Ali ne, naš predsednik nikada o tome ne govori, već nas, nezahvalne lenjivce, podseća da imamo najjeftiniji hleb. Najjeftiniji u odnosu na šta? 

A o pozivu da se povešamo na bandere zbog najjeftinije struje (uzmu nam 900 dinara (7,6 eura) i pretplatu za RTS, a da nismo ni “K” od kilovata potrošili), da ne trošim papir – sramota je što tako nešto izgovara predsednik jedne države.

Politička organizacija

Ali ću se zadržati na njegovoj izjavi da su protesti koji su bili održani prošlog petka širom Srbije, politički organizovani. Svaki protest je organizovan, u to nema sumnje. Politika je i to što će porast cene goriva povući za sobom porast cena svega ostalog – i u to nema sumnje. Da li se to tiče nas koji treba nekako da preživimo? Nema sumnje da nas se tiče.

Međutim, jednu sumnju ipak imam, a javila se kada sam pre dva dana čula da će poljoprivrednici okupljeni u Nezavisnoj (zašto se uopšte naglašava da je “nezavisna”?!) asocijaciji poljoprivrednika Srbije svoj protest zbog novog poskupljenja goriva, iskazati u ponedeljak ujutru, i to protestnom vožnjom, a ne blokadom saobraćaja. Zapitala sam se zašto se ne pridruže ostalim građanima u terminu od 17 do 18 časova – efekat bi sigurno bio daleko veći.  I onda mi je moj prijatelj, politikolog, rekao da se to zove “razvodnjavanje”, čime se značajno umanjuju šanse da protesti uspeju u svojoj nameri.

Zainteresovala sam se za Nezavisnu, malo istraživala i uz pomoć prijatelja – člana vladajuće stranke, došla do nepobitnog dokaza da se na čelu “Nezavisne” nalazi čovek koji javno podržava Aleksandra Vučića i Srpsku naprednu stranku. Naravno, na to mesto je postavljen 2012. Toliko o “nezavisnoj” asocijaciji.

Otišla sam jutros na staropazovačku startnu poziciju sa koje su traktori krenuli na protestnu vožnju. Prošetala sam se između poljoprivrednika i oslušnula kako razmišljaju – izmučeni očekivanjima da država ispuni obećanje koje im je dala pre tri godine u vezi cene i regresiranja goriva, nemajući kud jer su sve što su imali uložili u poljoprivredu, rezigniranog izraza lica kiselo su komentarisali baš predsednikovu izjavu da je reč o političkoj organizaciji protesta, ne sluteći koliko ima istine u tome.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera