A, šta kad splasne euforija u Hrvatskoj?

Vatreni, Doček, Zagreb, Navijači
Dvije su djevojke tisuće ljudi debelim slovima na papirima obavještavale gdje se nalaze oni zbog kojih su svi i došli (Al Jazeera)

Šampanjac i voda točili su se s prozora stanova i spuštali špagama u središtu Zagreba u čaše žednih navijača koji su satima čekali da se pojavi autobus s novim viceprvacima svijeta u nogometu – hrvatskim reprezentativcima, ‘Vatrenima’ nove, ‘poboljšane’ generacije koja je Hrvatskoj nakon bronce 1998. godine donijela srebro sa Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Sve je kasnilo, ali nikome to nije bio problem – u Zagreb su novi hrvatski heroji iz Moskve krenuli sa zakašnjenjem, preletjeli cijeli grad u niskom letu praćeni vojnim MiG-ovima, pa krenuli put 20-ak kilometara udaljenog središnjeg Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Pola milijuna ljudi, od kojih su se mnogi slili u Zagreb iz svih dijelova zemlje dočekati srebrne nogometaše, sve su prolongirali za još nekoliko sati.

‘Slijepi’ i gluhi’

Autobus je s približavanjem središtu Zagreba vozačica u ‘kockastom’ dresu reprezentacije morala voziti brzinom daleko ispod prosjeka hoda. Srebro je veliko, no Modrić i društvo vjerojatno će se cijeli život pri pomisli na SP 2018. prvo prisjetiti kako su ih dočekali njihovi sugrađani i sunarodnjaci.

U Frankopanskoj ulici, 200-tinjak metara od središnjeg trga glavnog grada Hrvatske, stanari su na prozore postavljali zvučnike – od navijačkih ‘budnica’, preko “Moje domovine” i “Za dobra stara vremena” Novih fosila pa do “Kad si sretan”, uz pljeskanje rukama, tapšanje koljena, udaranjem nogu o pod i uzvikom “hura”.

‘Slijepi’ i ‘gluhi’, bez ‘zagušene’ internetske veze, okupljeni su informacije dobivali od dvije mlade djevojke koje su debelim slovima na papirima obavještavale gdje se trenutačno nalaze oni zbog kojih su svi ovdje.

Djeca su spavala na hrvatskim zastavama i navijačkim rekvizitima nasred ulice, odrasli slavili, sve dok se nije u daljini pojavio autobus s hrvatskim reprezentativcima, koje je Hrvatska s pravom dočekala kao prvake, a ne poraženu stranu u najvažnijoj utakmici.

Na čelu su stajali i pjevali, pozdravljali i snimali navijače mobitelima, kapetan i osvajač Zlatne lopte Luka Modrić, Mario Mandžukić i Domagoj Vida, koji je na trenutak prestravio okupljeno mnoštvo skliznuvši umalo s autobusa.

Sve nevolje su i dalje ovdje

No, sve je to, koliko god emotivno ispunjavalo i praznilo, ipak samo nogomet. Koliko god ‘najvažnija sporedna stvar na svijetu’, barem za vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva bila nekima uopće najvažnija stvar na svijetu, U Hrvatskoj se samo zbog toga što je sada druga nogometna sila svijeta, ništa konkretno neće promijeniti.

Sve gospodarske i političke nevolje i dalje su ovdje, kao i društvene devijacije. Sve socijalne i ideološke podjele koje, između ostaloga, izaziva i osoba i djelo Marka Perkovića Thompsona, koji je svojim aktivnim prisustvom slavlju zasigurno mnogim građanima u nekoj mjeri pokvario veselje, sve je to i dalje tu.

Ne čudi stoga što su se u mnoštvu mogli čuti i ovakvi razgovori: “Kako je sve to lijepo, svo to zajedništvo, taj trud naših dečkiju i finale Svjetskog prvenstva. Ali što to sve znači kad ćemo već sutra po starom, ja sam ovo, ti si ono, ja sam odavde, a ti odande, netrpeljivost i sve to”, govorila je jedna sredovječna gospođa.

“Možda će ovo, nogomet, konačno nešto promijeniti, ako nitko drugi i nitko od nas to ne zna ili neće. Možda će nogometaši ovime konačno u tome uspjeti”, govorio je nešto kasnije jedan mladić.

Srebrni sjaj

U nedjelju izboreno drugo mjesto i jučerašnji veličanstveni doček kojem se u čudu dive mediji i javnost diljem svijeta, za Hrvatsku sami po sebi nisu sudbonosni datumi.

No, mobilizacija koju su pokrenuli nije zanemariva.

Vatreni, Doček, Zagreb, Navijači
Hrvatski građani dočekali su nogometne reprezentivce kao prvake

U Hrvatskoj će euforija idućih dana splasnuti, a građani će predah i intermezzo od još jedne teške godine potražiti na godišnjem odmoru. Hoće li na tragu nogometnog uspjeha donijeti odluku da protekli dani postanu neka vrsta prekretnice, tek će se vidjeti.

Bronca je ugodnog, umirujućeg, ali raspršenog sjaja. Zlato je blještavo, zasljepljujuće. Srebro, pak, ima i blještav i umirujući, ali oštar, precizan sjaj.

Mjesečina savršeno ocrtava put – možda je baš zato sudbina ili tko ili što već odredilo da “Vatreni” ovaj puta budu srebrni.

I ‘Vatreni’ čekaju

Mnogi se sad pitaju može li Hrvatska nastaviti slijediti put koji su im ti njihovi srebrni heroji obasjali i kad sjaj punog mjeseca mine.

Hrvatska još čeka, kao što je 20 godina nakon bronce u Francuskoj čekala na novi sjaj, kao što je satima čekala svoje nove heroje da za sebe, ali i za njih, prođu svojom mjesečevom stazom.

A opet, lako je slaviti tuđe uspjehe i diviti se rezultatima tuđeg truda. Vrijeme je možda napokon došlo i za vlastiti trud i rezultate – “Vatreni”, budite sigurni, jedva čekaju da oni budu na ulici i gledaju kad će doći neki autobus – da, za promjenu, oni zaplješću i čestitaju prvacima, ili barem viceprvacima.

Izvor: Al Jazeera