Šta sam naučio kroz život s teškom bolešću?

Nemoguće je riječima opisati kako se čovjek osjeti dok mladost provodi po klinikama i bolnicama (EPA)

Piše: Nedim Botić

Čekao sam u redu za ljekarsku kontrolu, kad na vrata uđe mladić u pratnji zabrinutih roditelja. Vidno iscrpljen, ispijenog i blijedog lica, odjeće koja na njemu doslovno visi, taj veoma mršavi mladić je samom pojavom ukazivao na težinu oboljenja koje ga muči.

Radi se o upalnoj bolesti crijeva (Chronova bolest), zbog koje Saša u cvijetu mladosti ima 45 kilograma i dug put liječenja pred sobom. U Saši sam prepoznao sebe, jer sam i ja nekoć bio u njegovoj poziciji, a moja majka na mjestu njegovih roditelja.

Nemoguće je riječima opisati kako se čovjek osjeti dok mladost provodi po klinikama i bolnicama, tragajući za lijekom koji nekako izmiče iz ruku i dok ti teška bolest oduzima radost i mogućnost normalnog života.

Dok sate provodiš u toaletu, a ostatak dana u krevetu, grčeći se od bolova i nemajući snage da hodaš. Dok noći, umjesto s društvom, provodiš u znoju i groznici, a dane čekajući da kroz braonilu protekne posljednja kap infuzione tečnosti koja te održava na životu.

Svaki zalogaj agonija i bol

Dok ti svaki zalogaj hrane i pića nanosi agoniju i bol, tebi dobro poznatu. Dok ti posao i fakultet bivaju misaonim imenicama, a životni uspjeh tako dalek, iza sedam planina. I dok ti dušu plaše raznorazna crna predviđanja, a ljekari bespomoćno dižu ruke, teško je ostati pribrane glave i sjetiti se da ti nisi zaboravljen i da imaš nekoga ko o tebi brine.

Sjećam se sebe dok sam bio u Sašinoj poziciji, kako lomim ruke, kako mi majka plače i kako se svijet ruši, ali i trenutaka sreće i mira, čudnog spokoja i pomirenosti s sudbinom.

Kad danas vratim film svog života, pitam gdje bih danas i šta bih bio da nije bilo te bolesti? Ona možda jeste oduzela nešto, ali je, začudo, i dala zauzvrat mnogo. Često puta nešto u čemu vidimo zlo, u sebi krije i veliko dobro za nas.

Bolest je srušila mnoge barijere i ogolila ono naše istinsko, ljudsko. Nije više bilo bitno ko smo i šta smo, zajednička bol je ujedinila nas više nego što su nas druge stvari razdvojile. Nije bitno da li se zoveš Marko, Nedim, Saša ili Mateja, dio smo čovječanstva kojeg je upalna bolest crijeva vezala i zbližila zajedno.

Ovdje ne mogu da ne spomenem humani čin pokojnog doktora Šolaje iz mog rodnog kraja, koji me je besplatno previjao nakon operacije, i to skoro deset mjeseci, ne tražeći nikad ništa zauzvrat. O takvim ljudima se malo priča, a ostavili su veliki trag u ljudskim životima.

Kroz bolest spoznaš da nisi sam. Kao što ti prolaziš kroz probleme, tako i drugi ljudi imaju svoju dozu neuspjeha, teškoća i tegoba. Bolest te nauči da saosjećaš s drugima, da razumiješ njihovu stranu priče i nastojiš pomoći. Bolest te nauči da živiš, istinski živiš, u miru s sobom i drugima.

Bolest te nauči…

Bolest te nauči da voliš svoje tijelo, voliš sebe takvog kakav si, a i druge onakvim kakvi su. Bolest te nauči (natjera) da ostaviš loše životne navike, usvojiš pozitivne i zdravije živiš. Bolest te nauči da paziš šta unosiš u svoje tijelo, da prepoznaš šta ti šteti ili koristi i da to primjenjuješ.

Bolest te nauči strpljenju, zahvalnosti i sreći. Nauči te da cijeniš svaki dan i svaki dah, svaki momenat s voljenima i bližnjima. Nauči te da ne osuđuješ lako, a još više praštaš. Bolest te nauči da život ima veći cilj od onoga što vidimo običnim okom. Bolest te učini boljim čovjekom a da toga često nisi ni svjestan.

Zato, dragi čitaoci, ne uzimajte blagodat zdravlja zdravo za gotovo, cijenite ga i budite sretni. Nemojte čekati probleme da tek tada počnete zdravo živjeti i načinite pozitivne promjene u svom životu.

Upamtite, bolest i problemi nisu kraj!

Izvor: Al Jazeera