Šta se dogodilo ljudima da toliko mrze?

Poziv za uklanjanje terorističkih sadržaja nije obavezujuće naravi (Reuters)

Dok čitam vesti, a još više kada čitam komentare ispod tih vesti, pitam se da li je dobro ili loše što pamtim kako smo živeli u „diktatorsko“, „Titovo“, doba. „Mi“ smo tadašnji srednji sloj – porodica sa dvoje dece, babom i dedom, oba roditelja fakultetski obrazovana. Nacionalno mešoviti brakovi, u kući se govore bar dva jezika, u komšiluku naučiš bar još jedan. Od malena se družiš i gradiš odnos za ceo život sa detetom iz radničke porodice – mama radi tri smene u fabrici tekstila, otac stolar; ili sa detetom poljoprivrednika, pa pamtiš kako ti ženska ruka, izranavljena od teškog rada po vetru i suncu, pruža tek ispečenu kiflu – jednu tebi, jednu svom detetu. Kad tako živiš, naučiš da deliš i da ceniš rad. Naučiš da saosećaš, da budeš čovek.

I onda, na taj način izgrađen čovek, ima privilegiju (ili je proklet, ni dalje ne znam), da čita komentare ispod sve bizarnijih i morbidnijih vesti kojima smo zasuti: u istom danu muškarac u beogradskom tramvaju dodiruje i trlja se o petnaestogodišnjakinju (da se razumemo, toga je uvek bilo, ali nikada nije bilo da baš niko od putnika ne reaguje), a u Sarajevu rafalom iz kalašnjikova kriminalac oduzima život dvojici policajaca – ubija nekoj deci očeve jer su ga uhvatili u krađi kola?!

To u onoj, „policijskoj“ državi, nije moglo da se desi (što reče jedan Djemal iz Kozara u postu ispod vesti o dvostrukom ubistvu: „u Titino vreme policajac je bio i crkva i džamija, zato je bio red i mir na prvom mjestu“).

Djecu smo već iznevjerili

Ali, ne lezi vraže, tada nastupaju društveno odgovorni pojedinci koji, jaki na rečima samo u virtuelnom svetu i zadojeni nacionalističkom mržnjom prema svemu što je drugačije, kreću da pametuju šta bi i kako trebalo, zatim vređaju i prozivaju „četnike“ (sve češće „cigane“), „balije“, „ustaše“ kao najodgovornije za sve što nam se događa jer, Bože moj, bolje ne možemo ni očekivati kad smo „cigani“?!

Tuga.

Ne zato što neko ne sme da iznese svoje mišljenje, već što je način na koji je to mišljenje izneseno uvredljivo, pre toga nije ni promišljeno, niti na argumentima zasnovano; zato što je takvo mišljenje potpuno lišeno svesti da se ništa neće pomeriti s mrtve tačke i da ćemo tonuti još dublje u glib koji su nam srbijanski, bošnjački i hrvatski političari uspostavili, ukoliko se ne okrenemo jedni drugima kao osloncu i izvoru snage da se borimo za budućnost dece naše dece – našu decu smo, na žalost, već izneverili.

I znam da rizikujem da me neko nazove jugo-nostalgičarkom, da će mi neko napisati da je Tito umro, da promovišem bratstvo i jedinstvo, i slične stvari. Neću da se branim jer nemam od čega – u bukvalnom smislu su takve optužbe prazne, bez sadržaja.

Svako iole obrazovan će znati da su o najvišim ljudskim vrednostima poput solidarnosti, slobode, pravde i dostojanstva govorili još antički filozofi i stoga ih ne treba pogrešno poistovećivati  sa vrednostima nastalim u političkom sistemu koji je funkcionisao na kontroli društvenog života i obračunu sa neistomišljenicima (mada, ima li danas razlike u svim našim pojedinačnim državama).

Mrak je sve veći

Ono na šta želim da ukažem kada pominjem život u prethodnoj državi je činjenica da su, čak i u takvom političkom okruženju, etničke i kulturne različitosti, samim tim i ljudske vrednosti, bile razvijane i negovane na mnogo boljem institucionalnom nivou. Problemi su počeli onda kada su različiti politički interesi najbolji vid promocije videli u etnifikaciji politike. Sve posle toga su devedesete, koje očigledno još uvek traju.

A ne bi trebalo, ne zato što je neko više kriv pa hoće da se brže-bolje njegova krivica zaboravi, već zato što je mrak sve veći, a mi smo u sve većem strahu da u mraku ne napravimo pogrešan korak. Tako zastrašeni, okrećemo glavu kada manijaci i pedofili na naše oči ponižavaju našu decu, povređuju ih, siluju, ubijaju; tako zastrašeni i mizerni, dajemo krila ljudskom ološu da ubijaju policajce koji su samo radili svoj posao.

Zbog nas takvih, zastrašenih, zaslepljenih, nefunkcionalnih – i Hrvata, i Bošnjaka, i Srba – šačica srpskih, bošnjačkih i hrvatskih političara opstaje na vlasti i uređuje nam sudstvo, obrazovanje, kulturu, medije, da bismo takvi i ostali, i da imamo državu upravo onakvu kakvu imamo. A mi?

„Mi ćemo i dalje nekoliko dana brujati po društvenim mrežama, do neke nove tragedije ili afere koja će preuzeti primat aktuelnog događaja. I čekati eventualno neki meteor ili kakvu neobičnu intervenciju iz inostranstva da sredi stanje u državi, dok mi s mirom ispijamo svoju kaficu i sve znamo šta je trebalo uraditi“. (Zvonimir Nikolić, iz teksta sa portala Al Jazeere: „Kako će država odgovoriti na ubistvo policajaca?“)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera