Piše: Zvonimir Nikolić
U Osnovnoj školi ”Veselin Masleša” u Sarajevu imali smo nastavnika fizičkog Seada Berbeklića. Da je kojim slučajem Arnold Schwarzenegger ranije napustio svoju rodnu Štajersku i uplovio u holivudske vode, Seju bi sigurno prozvali “Terminator”.
Iako je djelovao strogo i nakon njegovih časova, najstrožiji je bio upravo za vrijeme fizičkog. Sada, kada razmišljam o njemu, bio je sigurno i u pravu, jer smo mi klinci mislili da možemo isfolirati nastavnika za neke vježbe, ili da glumimo mangupe na njegovom času.
A on je bio puno veći mangup od sviju nas zajedno i u svakom od nas pokušavao pronaći neki talenat za sport. Godinama poslije smo se sretali u gradu i uvijek mi je bilo fascinantno kako se velikoj većini nas sjeća imena ili prezimena.
Mislim da sam negdje u sedmom razredu osnovne loše odskočio na onoj odskočnoj dasci i zapeo na onaj konj sa hvataljkama. I solidno se razbio o parket, jer sam uspio i strunjače promašiti.
A on se istog trena stvorio kraj mene, pitajući me jesam li dobro i dobacivši: “Ti, Nikoliću, kako izraste ove godine, zaboravio i da hodaš, a ne da vježbaš!”
Sutradan je zglob na nozi prilično otekao i uspio sam da se izvučem od odlaska u školu.
Naredni dan je otac rekao: “Šta se valjaš tu k'o prebijena mačka? Otekao zglob, pa šta!? Ne foliraj, nego pravac u školu!”
Scena u tramvaju
Mati mi je ujutro stegnula zavoj oko natečenog zgloba i krenuo sam prema školi, uredno ušao u tramvaj na Skenderiji, da ne idem pješice, i našao slobodno mjesto da sjednem te dvije stanice.
Samo što smo krenuli, pored mene se odnekud stvori neka starija žena i dok sam ja premišljao da li da ustanem i kako da nađem dobar položaj za stajanje, prekoputa mene je ustao čovjek četrdesetih godina, okrenuo se prema meni i rekao: “Sjedi ti, balavče, nema veze, ja ću ustati!” I izašao iz tramvaja kod “Dva ribara”.
Mislio sam da ću umrijeti od sramote i da cijeli tramvaj gleda baš u mene, đubre bezobrazno, koje nije htjelo da ustane starijoj ženi. A ja sam uvijek ustajao svakome starijem od sebe.
Pomislio sam da pokušam objasniti putnicima da sam povrijeđen i da mi je natečen zglob, ali sam shvatio da sam već obilježen i da nema svrhe objašnjavati. Svakako sam izlazio na sljedećoj stanici, kod Drvenije.
Mislim da sam po izlasku iz tramvaja šepao tri puta više, pokušavajući ostatku putnika dati do znanja da ipak nisam takva džukela, nego da sam i ja sa felšavom nogom.
Sumnjam da je iko povjerovao.
Prošle godine, po ulasku u tramvaj, jedan dječak mi je prišao i rekao: “Čiko, evo Vi sjedite.”
Bio sam jako sretan što još postoje djeca koja vode računa o starijim osobama u javnom prevozu, ali u isto vrijeme i pomalo povrijeđen – prvo što sam “ČIKO”, a zatim što je došlo vrijeme da i meni neko ustaje u tramvaju. Jer, nekako i dalje mislim da su ljudi mog godišta stariji od mene bar desetak godina.
Uredno sam mu zahvalio i rekao: “Hvala, sine, sjedi ti… ja svakako brzo izlazim.”
Prije par mjeseci, na jednoj od tramvajskih stanica na putu do kuće, ušla je (po meni) starija gospođa, sa velikim šeširom i onom ogromnom šarenom i četvrtastom torbom koje obično viđamo na pijacama.
S obzirom da je jedva unijela torbu u tramvaj, iz pristojnosti sam ustao i rekao gospođi, ako želi, da sjedne, taman se spremajući da dvojici dječaka pored mene uputim prezriv pogled i dobacim nešto u stilu onog čovjeka koji me je nalijepio prije par decenija.
I pritom doživio sljedeće: “Šta ti meni, jadan ne bio, ustaješ? K'o da ja ne mogu stajat’? On naš'o meni da ustaje. Đuturum, stariji od mene 20 godina, i ono ustaje…”
Ja sam šutio i gledao je… meni je djelovala starija… ali eto, neka joj bude. Sreća, sljedeća je opet bila moja stanica.
Muzika kao izgovor
U zadnje vrijeme primijetio sam trend kod mlađih osoba u javnom prevozu. Mobitel i slušalice na ušima. Vjerovatno ima mnogo ljubitelja muzike koji tako, uz pjesme, krate svoje vrijeme do odredišta.
Ali, ima sigurno i mnogo onih kojima je slušanje muzike jako dobar izgovor da ne pogledaju oko sebe i da ne čuju ništa oko sebe.
Obično su to zamišljene face, zagledane negdje u daljinu, koje samo ponekad na tren bace pogled sa strane, da vide dokle je “dobacio” tramvaj.
Velika većina njih se baš u momentu kada uđe mnogo novih putnika na stanici i podosta starijih osoba “uhvati” telefona i kao nešto prevrće po mobitelu, šalje poruke, ili samo prebire meni, da ne bi uputili pogled prema ostatku putnika.
A oni stariji od mene ponekad naglas, ponekad u sebi vjerovatno, komentarišu kako ova današnja omladina nema odgoja i kako ih baš briga što penzioneri oko njih stoje.
A ovi što slušaju muziku ih svakako ne čuju, nego samo ponekad u ritmu muzike zaneseno klimnu glavom.
Nakon skoro 30 godina od završetka gimnazijskih dana, išao sam sa mlađom kćerkom da se upiše u gimnaziju. Onu moju, nekadašnju Petu i “kaubojsku”, a sadašnju gimaziju ”Obala”.
I prvi čovjek kojeg sam ugledao na ulazu u školu je bio Sejo Berbeklić.
“Otkud ti, Nikoliću?”
“Evo, došao da kćerku upišem. Otkud Vi ovdje?”
“Tu sam već par godina. Još malo i u penziju. Kakav ti je đak ova mala?”
“Odličan!”
“Bavi li se sportom?”
“Trenira košarku već par godina.”
“Dakle, nije smotana k'o ti?”
“Nije.”
“E, vas Nikolića se baš čovjek ne može kutarisat'…”
Izvor: Al Jazeera