Stadion Grbavica: Od pepela do ponosa

Takav repertoar psovki, i to sa nove istočne tribine koja je i najbliža igračima, ja još u životu nisam čuo (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kada se Mehmed-beg Mehmedpašić početkom 18. stoljeća uputio iz rodne Grbave i nastanio u Sarajevu, nije mogao ni sanjati koliko godina kasnije će mu se štucati na pominjanje njegovog imena. Umro je 1746. godine u polju koje će biti nazvano po njemu Grbavičko polje.

Sarajevsko naselje Grbavica je počelo da se gradi 1948. godine, a već sljedeće godine počeli su radovi i na stadionu koji su pokrenuli članovi Radničkog sportskog društva Željezničar i trajali su četiri godine. Nakon sljedećeg renoviranja, stadion je za posjetioce ponovo otvoren 1976. godine.

Prije nego je napravljena sjeverna tribina, ako se dobro sjećam 1985. godine, nakon istorijske utakmice sa Videotonom, stadion Grbavica je imao tri tribine. Onu drvenu, takozvanu zapadnu, južnu iza gola, gdje su smješteni najvatreniji navijači, i istočnu, koja je bila složena od već i tada prilično dotrajalih betonskih blokova.

Moja najranija sjećanja upravo i jesu na tu „istočnu tribinu“, na koju smo uvijek išli sa našim ocem. Doduše, znali smo nekada gledati utakmicu i kod „barake“  na uglu južne tribine, ali najčešće smo bili na toj istočnoj.

Naši ‘položaji’

I uvijek na isto mjesto. Malo prema lijevom reflektoru, otprilike u liniji šesnaesterca sakupljala se naša raja i tatini prijatelji. Nije bilo potrebe da se dogovaramo, to je bila naša baza. Jedno vrijeme sa nama je išao i moj stariji brat, ali se on vrlo brzo preselio na ‘jug’ sa novom zastavom zbog koje je stradala dugačka drška za roletnu i siguran sam bar jedan komad mamine posteljine.

Poslije smo nas dvojica, opremljeni plavim jastučićima na kojima je pisalo „Željo šampion 1972“, dugo čuvali naše položaje na ‘istoku’. Sjećam se da su nas do 1978. godine i odlaska „Ćire“ u penziju, na svakoj utakmici pozdravljali žestokim piskom i mašinovođe sa pruge iznad stadiona.

Jedna utakmica mi je ostala u posebnom sjećanju. Željo je igrao sa Vardarom, a za Vardar je na lijevom beku i najbliže toj našoj istočnoj tribini nastupao Vujadin Stanojković. Strašno dobar igrač koji je poslije igrao i za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji. Ali najveći grijeh mu je bio što je igrao neposredno uz tu aut liniju i što je imao u to doba dugu kosu i tada veoma popularnu frizuru „fudbalerku“, ili kako su je neki zvali „Bajaga frizura“, po onim repovima što su padali po vratu.

Čim bi Stanojković primio loptu, navijači bi ga počele prozivati i dozivati: „Stanojkoooooooo nabij je ‘vamo“. Trajalo je to jedno cijelo poluvrijeme i svaki njegov dodir sa loptom je bio propraćen uzvicima sa tribina. Jedno vrijeme Stanojković nije ni reagovao, ali u neko doba je valjda i njemu dosadilo pa je kod izvođenja auta, prišao tribini, samo raširio ruke i kao da nas je pitao – dokle više, šta sam vam uradio?

I taj njegov gest je djelovao na navijače tako da je dobio aplauz uz komentar onog najgrlatijeg: nemoj da bi ga ko više proziv'o! Vidiš, ba, da je fin momak!

Najtužniji i najsretniji dan

Četvrti maj 1992. je vjerovatno najtužniji dan za svakog navijača Željezničara. Zapaljena je naša svetinja, naš stadion je uništen. I ne samo stadion nego i ona tzv. baraka sa peharima i trofejima.

Kada sam s ocem došao 19. marta 1996. godine u tek reintegrisanu i totalno uništenu Grbavicu da vidimo u kakvom je stanju naš stan, koji je u neposrednoj blizini, sjećam se očevih riječi: „Sine moj, vidi šta nam uradiše od stadiona. Ko zna hoćemo li ikad više zajedno na utakmice?“. Kao da je totalno uništen i devastirani stan bio tog trena puno manje važan.

Ali, otišli smo vrlo brzo. Već za dva mjeseca odigrana je i prva utakmica nakon reintegracije upravo sa gradskim rivalom Sarajevom i završena je 1:1.

Moj otac već 12 godina prati svog Želju sa, nadam se, nekog boljeg mjesta, ali siguran sam da bi bio najsretniji na svijetu da može vidjeti kako sada izgleda ona naša tribina. I da može sa svojim sinovima, unucima i praunucima sjesti na ono mjesto, u liniji šesnaesterca, malo prema lijevom reflektoru i zajedno sa nama dozivati nekog novog Stanojkovića i bodriti svog Želju.

Jer uz pomoć armije svojih navijača stadion Grbavica je dobio novu tribinu. Tribinu za 4.650 navijača. I sada je ljepši nego što je bio ikad.

A tek da može čuti onu staru navijačku pjesmu koju smo nekada zajedno pjevali: Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug, čuje se glas navijača, Željo pobjeđuje svud.

E moj Mehmed-beže Mehmedpašiću – Grbavica, da je samo vidiš kako sada blista!

Izvor: Al Jazeera