Štafetom do knjige

Čitanjem protiv ostrašćenih, a sasvim nepotrebnih rasprava (AP)

Piše: Draško Luković

Šta više, dođavola, hoće ti Slovenci?!

Ovako je, otprilike, glasila moja prva reakcija na inicijativu za ukidanje „Štafete mladosti“. Ako se ne varam, a ne varam se, čuđenje, ogorčenje i bijes, izazvani prijedlogom koji je u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog vijeka stigao iz tadašnje najrazvijenije jugoslovenske republike, držali su me danima, pa čak i u trenucima kada sam ostajao sam.

Danas, godinama nakon upokojenja tzv. socijalističkog samoupravljanja i države koja ga je patentirala, nerijetko se pitam šta je bilo to što je potaknulo navedena osjećanja, kada je kolektivno nosanje palice uzduž i poprijeko cijele države bila tako očigledna budalaština.

Najjednostavniji i možda baš zato i najbolji odgovor do kojeg sam ikad došao glasi: mislio sam da to tako treba.

Pitanje samom sebi

Međutim, ma koliko tvrd bio moj stav, bio je dovoljan samo tren da ga u potpunosti promijenim. Naime, u jednom trenutku upitao sam samog sebe sljedeće: „Dobro, kada se već protiviš ukidanju, reci ti meni, dragi prijatelju, kad si zadnji put išao da dočekaš štafetu?“

Kako priznanje sebi nije ista stvar što i priznanje drugom, skrivati istinu nije imalo nikakvog smisla. Stjeravši pitanjem samog sebe u kut, shvatio sam kako mi valja priznati činjenicu da sam već godinama, i to vrlo uspješno, izbjegavao svaki susret s njom.

Mada bi se danas bilo lijepo podičiti natprosječnom pameću, te vlastitu biografiju ukrasiti dugom istorijom otpora spram propale ideologije, razlozi neprisustva u špaliru bili su mnogo prozaičniji.

Bježanje sa masovnih časova istorije, u koje je nesumnjivo spadao i cirkus u vezi sa štafetom, bio je dječački mangupluk i nehaj spram slavne povijesti, a ne osviješteni otpor sistemu.

Jedina manifestacija dočeka štafete za koju mogu reći da sam je stopostotno dobrovoljno pohodio je cjelonoćni rock maraton u sarajevskom „Domu mladih“.

Na suncu, s automatskom puškom

Uopšte mi nije važno da li se taj dobrovoljni odlazak desio samo jednom ili se, u međuvremenu, u uvijek nepouzdanom sjećanju više njih stopilo u jedinstven događaj; važno mi je tek to da je u pitanju bila lijepa majska noć, puna bogate pivske pjene koja se preko rubova velikih bijelih plastičnih čaša prelivala na ruke raspojasanih omladinaca i omladinki, koji su tada mnogo više slavili sam život negoli tekovine socijalističke revolucije.

Suštu suprotnost do pijanstva dovedenom veselom bdijenju kraj štafete ugniježdene na bini, na kojoj su se smjenjivale grupe čije pjesme danas u MP3 formatu pohranjujemo u foldere prepune šašave nostalgije, predstavlja svečano ozbiljni podnevni doček na jarkom kasarnskom suncu, kada mi je, umjesto piva, u rukama bila automatska puška.

U armiji, koja se zvala i jugoslovenskom i narodnom, svaka priča o dobrovoljnosti prisustva dočeku štafete bila je izlišna. Doduše, nije bilo velike priče ni o moranju. Prisustvo se podrazumijevalo.

I tako, ponukan vlastitim pitanjem, sjetih se kako u masi od nekoliko hiljada tijela svečanim strojem neprirodno sjedinjenih ljudi zaustavljenih u svakom pokretu, u neprijatnoj tišini tek povremeno narušenoj padom na uzavreli asfalt toplotom ošamućenih redova i užurbanim batom koraka onih koji su onesviješćene odnosili s ogromne kasarnske piste, posljednji put dočekah štafetnu palicu. Njen paradni trk bjaše zaustavljen tek koliko je bilo potrebno da bi bio održan još jedan, uvijek predug, jalov, davno nametnutom matricom određen, dosadni prigodni govor.

Svađa između saboraca

Imajući sve ovo na umu morao sam si priznati da nemam nikakav razlog, a bogme ni pravo, osuđivati inicijativu za ukidanje nečeg u čemu nisam spreman dobrovoljno učestvovati, iako je moja prvobitna, veoma emotivna reakcija, automatska i nepromišljena, bila sasvim iskrena.

I tako raskrstih sa „Štafetom mladosti“ za sva vremena, naučivši pritom ponešto i o vlastitoj, paradoksu sklonoj ličnosti.

Koju godinu kasnije, dok sam u improvizovanoj vojničkoj spavaoni tokom još jednog kratkotrajnog primirja na sarajevskom ratištu, kao pripadnik jedne sasvim druge armije od one koja je štafetu dočekivala, čitao neki Kunderin roman, izbila je žučna svađa između trojice saboraca.

Povod je bio lik i djelo Josipa Broza Tita. I dok su se dvojica veoma mladih učesnika rasprave strasno obračunavala s jugoslovenskim istorijskim naslijeđem, treći, znatno stariji od njih, iz petnih žila se upinjao da odbrani pokojnog Maršala.

Dobrano iznerviran onim što sam čuo, imao sam i ja štošta za reć’, ali me je u tome sprečavala neobjašnjiva želja da dovršim poglavlje koje sam čitao.

Ali, potpuno ometen jakom potrebom da se umiješam u raspravu, nikako nisam mogao nastaviti dalje, zbog čega se čitanje pretvorilo u ukočeno zurenje u širom otvorenu knjigu, koje je potrajalo sve do trenutka kada je jedan od silno rasrđenih diskutanata, sasvim nenadano, naglo umirenim glasom, izrekao sljedeće: „Kakve smo mi budale!? Samo se bezveze nerviramo i svađamo, dok on, jedini pametan čovjek među nama, uživa čitajući.“

Izrečena pohvala, ma koliko nezaslužena, osim što mi je godila, navela me je da pomislim kako je ovaj sasvim u pravu, te sam, trenutak prije nego što sam stvarno nastavio s čitanjem, odlučio da se ubuduće klonim ostrašćenih, a sasvim nepotrebnih rasprava.

Vrijednosti svijeta i svadljive tvrdnje

Međutim, u svojoj nakani nisam uspio. Naprotiv. I danas je dovoljan samo tren da se u meni probudi stara strastvena budala, ista ona koja se tako silno uzbuđivala zbog „Štafete mladosti“, odnosno zbog stvari do kojih joj je, u krajnjoj liniji, stalo koliko i do najnovijih protesta u Sloveniji: malo ili gotovo nikako.

A zašto je to tako, doista ne znam. Znam samo to da se nesigurnost i sumnja u sebe i u vrijednosti svijeta u kojem živim, a koje me muče dok sam potpuno sam, očas pretvaraju u svadljive tvrdnje kad sam s drugima.

Ali, možda stvarno nije svako zlo za zlo. Da stvari kojim slučajem drugačije stoje, onda mi vrlo vjerovatno otmjena samoća čitanja ne bi tako puno značila.

Izvor: Al Jazeera