Štefica Jurić u 102. godini čita, pjeva, zapisuje…

I u 102. godini života čita, pjeva, šali se, smije, zapisuje (Ustupljeno Al Jazeeri)

Štefica – Štefanija Jurić veselo je svoj 101. rođendan, imendan, Božić i Dan vjenčanja proslavila 26. prosinca 2016. u krugu obitelji sina Danislava u Sarajevu. Svim njenim potomcima, od kćerke Erne i sinova Ante i Danislava, pa preko unučadi, praunučadi i šukununučadi je bilo drago što su doživjeli ovaj poseban dan i svi su poželjeli da bude još dugo, dugo u zdravlju i sreći sa njima.

Život mi je bio radost, veselila sam se životu, a najveće blagoslov je imati puno djece i lakše je odgojiti troje nego jedno dijete, kaže na početku razgovora gospođa Štefica Jurić, Konjičanka.

Mentalno i tjelesno vitalna, krepkog duha, vesele i blage naravi, i u 102. godini života čita, pjeva, šali se, smije, zapisuje, a do prošle godine je još i prišivala dugmad…

Da je vedrog duha kazuje i njena opaska tokom dogovora za ovaj intervju, kad je svoje nećkanje da razgovara obrazložila riječima “kako brine da nešto ne kaže, zbog čega će se kasnije sekirati”!!!

U više od jednog stoljeća života Štefice Jurić, puno toga je stalo… Kaže da je puno radila, veselila se djeci i puno putovala sa svojim suprugom. Voljela je čitati, a i danas rado čita, kaže sve što joj dođe u ruke. Voli zapisivati lijepe misli i izreke, koje je vesele, a od djetinjstva je i puno vezla.

Voljela je plesati, pa je tako i na svadbi svog unuka na podiju za ples, kad je imala 90 godina, plesala sa sinom.

“A pjesma je bila dio svakodnevice u mojoj obitelji, pa je zato kuća uvijek bila vesela. Najviše smo pjevali dalmatinske, sve moderne i dječje pjesme. Nikada se u kući nije psovalo niti su govorene ružne riječi. U obitelji smo svi bili privrženi jedni drugima i složni”, opisuje svoje odrastanje i obiteljski život naša sagovornica.

Četiri slavlja

Na rođendan još tri slavlja – Božić, datum vjenčanja i imendan

Udala se sa 20 godina za Slavka Jurića na svoj rođendan, 26. decembra 1935. godine, i došla iz Konjica stanovati u Sarajevo, gdje su je roditelji potpuno opremili ruhom u kojem je bila posteljina, dva kreveta, dva ormara, kredenac, stol i stolice, koper deke … a singerica je kupljena kasnije.

“Iako sam bila školovana nisam htjela da se zaposlim i posvetila sam se odgoju djece, mužu i domu. Mnogo smo putovali, jer je moj muž radio na željeznici pa smo imali režijske i besplatne karte. Bila sam u Rimu tri puta, u Lurdu, Trstu, Postojnskoj jami, Zagrebu, Dubrovniku, Kragujevcu, Beogradu … Išli smo na zabave i izlete”, opisuje godine svog bračnog života.

Pojašnjava da svakog 26. prosinca ima četiri slavlja: rođendan, Božić, godišnjicu vjenčanja i imendan (Sv. Stjepan).

Rodila je u pet poroda šestoro djece, a danas su živi kćerka Erna i sinovi Ante i Danko. Ima šestero unučadi, sedam praunučadi i dvoje šukununučadi.

Otac došao u Konjic iz Češke

Šteficin otac Karlo Kolig došao je služiti vojsku u Sarajevo oko 1900. godine za vrijeme Austrougarske, iz Moravske u Češkoj, iz grada Neutitscheina (danas město NovyJičin – Novi grad u Češkoj). Zatim je radio u Travniku, potom u Konjicu, gdje se oženio Angelinom Lukić. Imali se devetero djece i do kraja života roditelji Štefice su živjeli u Konjicu. Djed po ocu je radio u fabrici šešira u Češkoj.

Lambeth nastao u Londonu 1937. a u Konjicu se plesao 1940.

Štefica Jurić objašnjava i kako se plesao Lambeth koji se pojavio 1937. godine u Londonu, a već 1940. godine se plesao na zabavi u Napretkovom domu u centru Konjica.

Pet-šest muškaraca se uhvate ispod ruke, idu naprijed i pjevaju pjesmu:

Dajte mi ruku, molim Vas
Da vas naučim ples za jedan čas
Tra la la la la
La la la la la,

Lijeva noga naprijed, desna JOK

Jer tako se pleše Lambet vook (Lambeth Work)!

Kada ispjevaju pjesmu, zaokrenu se ili idu nazad pa ponovo pjevaju istu pjesmu!

“Otac je vjerovao u poštenje, a moja majka Angelina je bila dobra, vrijedna, poštena, pravedna i sposobna žena. Moja tetka Jelka Lukić je držala hotel Balkan u Konjicu. Književnik Vitomir Lukić je bio moj prvi rođak! Prvo su me učili radu, poštenju, štednji i moliti se Bogu”, objašnjava tadašnji odgoj i životne vrijednosti gospođa Štefica.

I danas, svaku večer prije spavanja, pomoli se molitvom “Pođoh spati”, a kojoj  ju je kad je imala pet godina naučila njena baka Vida Lukić. Ta molitva je stara više od 150 godina.

“U mom djetinjstvu nije bilo radija, TV-a, kompjutera, mnogo se više družilo, razgovaralo, prenosilo iskustvo i znanje starijih generacija na mlađe. Vaspitavani smo da poštujemo starije, da držimo do sebe i pazimo s'kim ćemo stati i družiti se”, priča gospođa Štefica, i naglašava da su rad, disciplina i moral bili glavne odgojne vrijednosti.

I kod odijevanja bilo je pravilo da ono što se nosilo za svečane prilike i izvan kuće, kad se dođe kući skine, složi i obuče ono što je za kuću.

Bila je, kasnije, u trendu modnom, pa je nosila cipele s štiklama i šešire.

Razredni starješina znameniti Šukrija Alagić

U vrijeme njenog djetinjstva malo djece, posebno ženske, je pohađalo školu, a ona je jedna od malobrojnih djevojaka iz Konjica kojoj su roditelji omogućili školovanje. Završila je četiri razreda osnovne škole u Konjicu, zatim je tri godine išla u državnu gimnaziju u Derventi i prisjeća se da joj je razredni starješina u prvom razredu u Derventi  bio znameniti arabista Šukrija Alagić, čija porodica je također bila iz Konjica. U Derventi je stanovala kod kume Marije Lichtschein u zgradi željezničke stanice, čiji je suprug Stjepan bio šef željezničke stanice Dereventa.

Na unikatnoj slici iz 1924. godine, gdje su prikazane djevojčice iz drugog razreda Narodne osnovne škole u Konjicu, Štefica Kolig sjedi prva s lijeva, s mašnom u kosi. Učiteljica joj je bila Rabija Širbegović. Djeca su bila jako lijepo uređena i dobro obučena, prava gradska djeca. Drže cvijeće u rukama i imaju mašnice na glavama. Danas od njih 46 na slici, samo je još ona živa. Starija djevojčica Zdenka Vukovac (sjedi druga s desne strane i ima cipele sa malim potpeticama) je tada tako jako uštinula sitniju Šteficu Kolig, da ona to i dan danas poslije 93 godinu dobro pamti!!! Prepoznaje i danas na fotografiji dosta djevojčica po imenu i prezimenu!

Nakon Dervente je u Konjicu završila razred stručne škole u «Kolu Srpskih sestara», a kad je  otvorena Državna stručna zanatska škola za krojenje i šivanje pohađala je tu školu četiri  godine.

Prisjeća se da su za vrijeme stare Jugoslavije u školi učili i slovensku i hrvatsku i srpsku himnu, koje i danas, kaže, pjevuši, i dodaje da je u to vrijeme srpska himna imala drukčiji tekst.

Lakše je odgajati troje nego jedno dijete!

Na pitanje šta je najveća vrijednost u životu kaže da je puno djece pravi blagoslov i za roditelje i za djecu i dodaje kako je lakše odgajati troje nego jedno dijete!?

“Starija djeca pomažu roditeljima i čuvaju mlađu braću i sestre, izvedu ih u šetnju, uspavljuju, te se s njima igraju i tako razvijaju privrženost, vole se, svađaju, natječu se i imaju svoje male tajne. To je za njih neprocjenjivo životno iskustvo i bogatstvo. Djeca su najveće bogatstvo”, kaže vremešna i životnom mudrošću i iskustvom bogata gospođa Štefica.

Ona je bila najstarija od devetero djece Karla i Angeline Kolig, a danas je živa još njene sestra Irma Valenteković, rođena 1920. godine i ima 97 godina, koja je čitav život provela u Mostaru, a sada poslije ovog rata živi u Zagrebu. 

“Dvije godine mlađa od mene sestra Julijana Jurišić je umrla u 96. godini, Borislava Đukelić u 92. i najmlađa sestra Nada Jurić u 83. godini, a braća Mirko Kolig u 68. i Drago Kolig u 54. godini života”, kaže gospođa Štefica.

Danas u 102. godini života gospođa Štefica zadovoljno kaže kako ima lijepu starost, jer djeca je paze i vole, brinu se za nju- mamu, baku, prabaku…

“Zdravlje me još, hvala Bogu, dobro služi. Tlak mi je stalno 120/80 i bubrezi me dobro služe. Često sam postila u životu, a i mogu dobro i dosta pojesti. Volim gledati TV emisije, a posebice o životinjama i prirodi”, kaže ova kreposna Konjičanka i Sarajka.

Prve godine braka

Na kraju razgovora prisjetila se vjenčanja i prvih godina braka.

-U Konjicu sam se crkveno vjenčala, jer tada se nije sudbeno vjenčavalo, i odmah smo otišli stanovati u Novo Sarajevo, na Pofaliće u Vilu Irmu. Tu sam rodila kćer Ernu 1936. godine.

Između željezničke stanice tadašnje uskotračne pruge i crkve Presvetog trojstva u Novom Sarajevu je bio podvožnjak kroz koji se prolazilo u drugi dio naselja, gdje je bila Bankina kuća. Tu je bila i kuća naše kume Curičke. Tu u Bankinoj kući sam rodila kćerku Zdenku.

Kada je 1939. godine nadbiskup Šarić blagoslivljao kamen temeljac za crkvu Sv. Josipa, išla sam pješke s kćeri Ernom i nosila Zdenku iz Novog Sarajeva na Marijin Dvor- sjeća se gospođa Štefica i u nastavku razgovora  bez stanke kazuje  molitvu Svetom Josipu koja se tada molila, dodajući kako ne zna  moli li je itko danas (“O Josipe oče sveti, čuvaj naše kuće i posveti, sva obitelj da se složi, sveta ljubav da se množi, mir veselje k nama svrati, strah gospodnji nek nas prati, putem raja Ti nas vodi…”)

Iz Sarajeva su morali seliti “po kazni” u Bosanski Brod, jer  se njen muž  Slavko odbio upisati u kulturno društvo Sokol. U roku tri dana premjestili su ga u Bosanski Brod, gdje su živjeli godinu dana. Kaže kako su morali pakirati sav namještaj za prijevoz željeznicom, a 1940. godine  je njen muž našao zamjenu i preselili su se u Konjic, gdje ona i danas živi, osim što tokom zime boravi kod  sina Danka u Sarajevu.

U Konjicu je bila sve godine tokom posljednjeg rata.

“Pretrpjela sam sve strahove i teškoće. Kuću na raskršću je u krov pogodila granata”, kaže gospođa Štefica, a mene snajper!

A onda Štefica Jurić veselo priča istinitu zgodu o dolasku prvog voza u Konjic iz smjera Sarajeva za vrijeme Austrougarske i spominje ime čovjeka koji je izazavao pometnju među narodom prisutnom na masovnom dočeku voza povikavši “Kuku nama, potraće nas!”. Kada se voz nalazio kod “Sekcije”, mašinovođa je u znak  pozdrava počeo neprekidno svirati i puštati paru iz lokomotive i tako približavajući se stanici isprepadao je neke prisutne, a najviše Iliju koji je u strahu ustao i viknuo “Kuku nama, potraće nas” i spontano počeo bježati uz Repovicu, a za njim i dosta naroda. Taj Ilija Jurić je bio brat njene bake Vide, te je i slušala od njega ovu zgodu i njegovu pouku “Kako smo samo bili glupi, mašina ne može uzbrdo, ona ima svoje šine!?”.

Broji na njemačkom, francuskom i romskom!

Posebnog recepta za dug život nema, ali pored dobrih gena na više od stoljeća njenog života utjecali su zasigurno osobine koje je karakteriziraju.

Blage i vesele je prirode, uvijek je nasmijana, čitav život je pjevala, puno je radila i putovala, prirodno se hranila i bila je dobra i kuharica i kućanica, dobro može pojesti, ali i često je postila, radovala se sitnicama, voljela je plesati, vjernica je, a takvi u prosjeku živo duže i do šest godina, ima jaku volju za životom, okružena je u starosti ljubavlju i pažnjom, drži i sada do svog dostojanstva…

“Stare osobe najbolje poznaju njihovi najbliži koji im mogu zbog toga pružiti punu ljubav i pažnju, neuporedivo višu nego što mogu dobiti u domovima staraca. I biti im najbolji doktori, a i stare osobe najviše u njih imaju povjerenja”, kaže njen sin Danislav.

Za kraj razgovora još par detalja – Štefica Jurić pjeva pjesmicu “Ja nijesam stara baba” koja se pjevala u dječijem zabavištu kod časnih sestara u Konjicu 1940. godine, gdje je išla njena kćerka Erna kada je imala četiri godine.

U 102. godini života Štefica Jurić broji na njemačkom, romskom i francuskom jeziku!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Izvor: Al Jazeera